Admir Jakupović

Ja sam Sana
Zovem se rijeka Sana.
Mirna, zdrava i bistra. Ne skačem i ne pjenim.
Ne brzam, ne divljam i ne galamim.
Ja tečem polako, govorim šutnjom i mirom.
Rodila sam se nekada davno, dok su planine još šaptale ljudima, a zvijezde se ogledale u vodi,.
Opčiniću vas svojom magijom i ljepotom.
Ja znam kad trebam biti tiha a kad snažna.
Kad me sunce obasja postajem umilna i zanosna.
Opčiniću sve svojim zdravljem, ljepotom i raskošem.
Dođe vrijeme da pokažem svoju snagu.
Kad oblaci, kiše, snijegovi i oluje probude u meni snagu i moć koja prijeti i sije strah, podsjećam sve da i rijeka ima glas. Želim sve da upozorim, da me poštujete koliko ja poštujem vas.
Tada iskaljujem svoj bijes na sve oko sebe.
Nosim i razaram sve, kamenje, mulj, mostove, nasipe, naselja, sela i gradove.
Samo tada postajem glavna tema svih razgovora i priča, tada nude mnoga rješenja i obećanja.
Ne činim to da bih plašila nekoga, nego da podsjetim da sam ovdje bila prije puteva, mostova, brana, naselja i ljudi.
A ja želim samo da me poštuju i cijene ono što im dajem. Jer dajem im sebe cijelu, svoj život, tijelo i dušu.
Kad se povučem, postajem opet ona ista zelena rijeka koju volite gledati i u njoj uživati.

Dolazim iz podnožja visokih planina, gdje samo vjetar zna moje tajne.
Nastala sam iz suze planinske vile koja se zaljubila u svijet ispod oblaka. Njena suza pala je na stijenu, a iz nje je potekla bistra voda, hladna, čista i puna čarolije. U meni teče snaga goleme bosanske planine bogate gustom šumom i prostranim livadama.
Rasla sam polako, kao dijete koje uči hodati. Preskakala sam kamenje, smijala se u slapovima i pjevušila kroz šume. Gdje god bi prošla, trava bi postajala zelenija, a cvijeće bi se naginjalo da mi zahvali. Ribe su u mojim dubinama nosile srebrne krune, a rakovi su čuvali njene tajne u pukotinama stijenja. Sve što me čini i dolazi prema meni nosi dah zime i planine. Protičem kroz gorde planine, oštre klisure, kroz brda i doline, široke ravnice, plodonosna polja, razna nasela i srca ljudi.
Ljudi su vjerovali da imam srce.
Ako bi mi ko prišao s dobrim namjerama, dala bi mu mir u duši. Ako bi bio tužan, moj žubor bi ispričao priču baš onakvu kakva mu je trebala.
Pamtim sve: prve korake djece na obali, učila sam ih plivati i roniti, učila ih samostalnosti i slobodi. Pamtim zakletve zaljubljenih i tihe molitve izgovorene pred zoru.

Jedne noći, kada je mjesec bio pun, vila se vratila da vidi svoju suzu. Ugledala me je kao rijeku kako blista i hrani čitav kraj. Nasmiješila se i rekla:
„Nisi više moja suza. Sada si nada.“
I zato ja i danas tečem
ne samo kroz doline i gradove, već i kroz srca onih koji me gledaju i slušaju.
Jer ja nisam obična rijeka koja teče
Ja sam bajka koja nikada ne prestaje.