Admir Jakupović

Tamo gdje se sunce budi i umiva u mirnim talasima Sane te svoju blještavost ogleda igrom svjetlosti na njenoj ravnoj površini bacajući prelomljene zrake prema obali, tamo se nalazi malo prigradsko naselje a nakon njega poznata turistička ponuda Čarakovo oluk i Moto kamp. Nekada radničko naselje sa malim prizemnim kućama koje je od Gornje mahale dijelila uskotračna pruga, a prvi jutarnji voz svojom bukom i prolaskom u šest sati redovno budio stanovnike koji bi kretali u nove dnevne obaveze. Voz i pruga su bila veza ovog sanskog naselja kod Mašinskog mosta sa civilizacijom.
U tom nadrealnom okruženju prirode i provincije podizao je Alija* Ale Trožić svojih pet sinova, sa svojih deset prsta, u danima teške jave i noćima bujnih snova. Kao što svako vrijeme, nosi svoje breme, tako je brojna familija mnogim očevima bila najmilija.
Hajrudin* Hajro kao najstariji i najkrupniji je rano počeo pomagati ocu u teškim poslovima, dok su ostali bili pošteđeni i uživali u svojim mladalačkim snovima koji su bili sve veći kako su oni rasli.
Šefik* Kiko je svoje maštarije prenosio na slikarsko platno sa velikom lakoćom i umijećem koje nije ostalo neprimjećeno u maloj sredini.

Sulejman, Husein i Zlatan su bili opčinjeni rok muzikom a pojava panka im je otvorila vidike, da muzika nije samo za izabranike. Svoje istomišljenike su imali i braći Kaltak, Ekremu i Đemalu.
Tada u Gornjoj mahali nastaje jedan od prvih pank bendova tadašnje Jugoslavije originalnog i nesvakidašnjeg imena „Cipelin džon, kost i kože“ koji svira samo svoje autorske pjesme. Autohtoni i originalni sa teškim bremenom provincije postaju lokalna pank rok atrakcija, a publika za kratko vrijeme prihvata i pjeva njihove pjesme. Rodriqez je svojom pojavom i pjevačkim umijećem postao pravi frontmen i lider benda ravan svim svjetskim zvijezdama tog vremena za kojim ništa manje nije zaostajao bend predvođen gitarskim virtuozom Rokijem, koga su svi u čudu gledali kako fantastično svira lijevom rukom što je rijetkost i u svijetu a kamo li u maloj čaršiji.
Tandem Roki i Rodriqez je bio idejni pokretač i stvaralac onoga što se zvalo „Cipelin džon, kost i kože“, benda koji nije plagirao nikoga nego bio svoj i originalan.
Bend koji se na svom početku odvažio svirati sopstvene pjesme, što je bio presedan za nepoznat bend i autore. Plakate za bend je oslikao Kiko u izraženoj crvenoj boji, što je predstavljalo još jednu novinu i maštovitost u objedinjavanju dviju umjetnosti.
Prava šteta je što se tad teško dolazilo do izdavača, a iz provincije to je bila nemoguća misija, tako da su pjesme benda ostale nesnimljene i upamćene samo kod malog broja ljudi iz njihove generacije sanjana. Igralište Partizana je bilo puno svakog vikenda a publika željno iščekivala njihov nastup.
Ostaje samo sjećanje na bend koji pjesmama podsjeća na Doorse a njihov pjevač Rodriqez na Jima Morisona.
Društveno angažovano i progresivno te toliko revolucionarno za ono vrijeme, prevazilazilo malu sredinu u kojoj su živjeli. Uživanje je bilo gledati i slušati ih na bini. Rodriqez je plijenio svojim izgledom i ponašanjem, a stihovi i glas su bili spojeni u jedno zvučno savršenstvo obojeni gitarskim rifovima Rokija i Ekrema sa neumornom i ubitačnom ritam sekcijom Zlaje za bubnjevima i Đeme na basu.
Zbog nedostatka prostora i podrške, članovi benda su krenuli putem Zapada, gdje i danas žive.

U dalekim američkim planinama Connecticuta, gdje se vjetar spušta niz snježne padine Talkott Mountaina i ploveći niz rijeku S. B. Park River kao da nosi glasove davno umrlih indijanaca, živi čovjek o kojem se i danas priča u čaršiji kao o polulegendarnom biću.
Kada ga pitaju odakle dolazi, za svoj rodni grad kaže da se zove Ugašeni Vulkan – Defunct Volcano.
Kažu da se zvao Rodriqez, ali već tu počinje gusta magla, da li je to jedna ili više osoba, ili se više osoba pretvorilo u jednu. Jedni tvrde da mu to nije pravo ime bilo, drugi da se zvao sasvim drugačije, treći da je izmislio za sebe onog dana kada je krenuo prema Zapadu i ostavio raniji život iza sebe kao staru, iznošenu košulju. Ono što je sigurno jeste da je imao lice koje izgleda kao da ga je planina Grmeč sama isklesala, a rijeka Sana oblikovala, lice legende koja se ne zaboravlja. Tadašnji studenti Akademije Likovne Umjetnosti u Sarajevu su zahvaljujući Majoru imali čast, sreću i privilegiju da na platnu ovjekovječe njegov portret.
Priča kaže da je kao mladić pobjegao od rata i siromaštva. Udario je jednog miliicionera i od tog trenutka nije više mogao imati ime koje je nosio. Preimenovao se i krenuo prema Zapadu, u zemlju o kojoj je maštao, gdje se čovjek može izgubiti i gdje ga niko nikada neće pitati ko je i odakle dolazi.
Tu nastaje legenda.
Priče o njemu plamte kao logorske vatre i mijenjaju se od pripovjedača do pripovjedača. Najpoznatija kaže da njegove pjesme i danas odjekuju ulicama Sanskog Mosta ispreplećući vjetar sa planine Grmeč i povjetarac sa rijeke Sane u krik jednog vremena.
Kasnije su žitelji grada na Sani podno Grmeča, stvari preuveličali dok se priča nije pretvorila u nešto što zvuči kao iz stare knjige bajki.
Kao da to nije dovoljno, neko drugi će ti reći da je u to vrijeme još uvijek bio u čaršiji i da ništa od toga nije moguće i istinito. Treći će dodati da istina i legenda nikad nisu plesale tako čvrsto jedno s drugim kao u njegovom slučaju.
Kad god uhvatiš neki detalj koji zvuči vjerodostojno, odmah do njega stoji nešto što je rođeno u mašti nekog rokera koji je u dugoj zimskoj noći sjedeći za šankom u kafiću želio impresionirati društvo.

Ono što je nesumnjivo i sigurno, jeste da je Rodriqez živio rokerski san, tvrdoglav i osoran.
Bio je poznat po tome da nije trpio glupost i da je mrzio pomodarnost, niti je bilo kome pravio ustupke više nego što je morao.  Valjda zato, što se u njegovim očima vidjelo da se neće uplašiti ničega što bi ga odvratilo od svojih ubjeđenja.

Pred najezdom narodnjaka u čaršiji, kad je snaga rokera popustila i turbofolk osvojio grad, priče su već postale veće od njega i benda, te danas ih čine besmrtnim.

I tako na kraju Rodriqez ostaje čovjek koji je bio roker, lokalna legenda, možda heroj, a možda samo usamljeni sanjanin koji je želio mir u svojim pjesmama.
Ali jedno se zna.
Kad god sjediš negdje u čaršiji, možeš gotovo čuti kako neko tiho sa sjetom priča, kao da pripovijeda staru priču o Rodriqezu i bendu „Cipelin džon, kost i kože“ , čovjeku i bendu kojeg u čaršiji zvanoj Sanski Most niko nikada nije potpuno razumio.
I možda baš zato priča traje.