Admir Jakupović

Bracu Ivanića poznajem, kao što kod nas kažu cijeli život, od malih nogu. Odrastanje i život u malom gradu ima svoju ljepotu i svoje čari. Svi se uzajamno poznajemo, izlazimo na ista mjesta i uživamo u istim stvarima. Takvo nešto se ne može nigdje naći, nabaviti, niti kupiti, ono se živi i doživljava, te ostaje trajno zapisano u nama i vodi nas trajno kroz život.

Pripadali smo različitim generacijama i nismo se družili, ali smo imali, i još uvijek imamo, mnogo zajedničkih prijatelja. Braco je još u osnovnoj školi pokazao svoje afinitete prema muzici oformivši svoj prvi bend. Kao srednjoškolac je izrastao u vrsnog gitaristu i svirao u najpopularnijem rok sastavu u gradu. Tih godina sala legendarnog Partizana je bila premala da primi sve poklonike njihove svirke svakog vikenda.

Ratna dešavanja dovela su do velike migracije stanovništva, rasuli smo se po svijetu, izgubili kontakte i zabavili o sebi. Pojavom interneta i društvenih mreža, ponovo smo se zbližili.
Braco je nastavio svirati i objavljivati svoje autorske pjesme, a onda je počeo pisati kratke priče i objavljivati na svom fb profilu.
Priče su bile kratke ali nabijene emocijama i konkretnim sadržajem, direktne i bez okolišanja,  kroz zadanu temu pogađale tačno u cilj. Bavljenje muzikom i komponovanje pjesama je imalo uticaj da i priče imaju svojevrsno vremensko ograničenje. Braco je u „nekoliko minuta“ priče smještao cijelu radnju, utkajući u nju sve što je potrebno reći, pazeći na detalje, emociju, sadržaj i temu. Stvorio je neki svoj pravac, način izražavanja, koji su čitaoci prepoznali i bili oduševljeni. Nije lako u par tekstualnih crtica napisati priču, a Braco to radi perfektno. Čitaoce ne zamara dugim tiradama i naklapanjima, za koje mnogi a pogotovo mladi čitaoci nemaju vremena. Svoje priče piše na prvu, bez unaprijed smišljenih tema, nego onako kako mu dolazi inspiracija, kao u pjesmi. Zato su i Bracine priče poput pjesama, kroz njih provijava divna melodija koju čitaoci osjete na ušima.
Priče su tematski raznovrsne, zavisno od vremena pisanja, inspiracije i trenutnog raspoloženja, što se osjeti prilikom čitanja priča. Sve su priče autobiografske, a Braco ne bježi ni od jednih tema koje ga tog trenutka muče i zaokupljaju.

Knjiga „Raskoženi“ sadrži 70 priča koje su već objavljene na društvenim mrežama i koje su pratioci Bracinog rada imali priliku čitati. Nije to izbor najboljih priča, jer je to teško uraditi, nego svojevrsan uzorak i presjek Bracinog dosadašnjeg književnog rada koji je zaista impozantan sa preko 200 priča i oko 100 pjesama.
Zanimljiv i originalan naslov knjige priča ima u sebi dvostruku simboliku od Bosanca koji bježi od zla nacionalizma, do Amerikanca koji nailazi na zlo rasizma. Da li je moguće preći iz jedne kože u drugu, a uspjeti sačuvati svoju.
Knjigu otvara topla i emocionalna, te sakriveno filozofska „Kuda koji mili moji“, čiji naslov dovoljno kazuje o temi, koja je čest motiv Bracinih priča, kao i sudbina mnogih zemljaka rasutih po svijetu.
Sjetna mladalačka priča „Povratak iz zaborava“ je na A2, ako bi preuzeli muzički žargon, zbog teme o muzičkim počecima autora.
U knjizi se isprepliču sjetne priče iz mladosti provedene u Bosni i podsjećanje na tada popularna mjesta, ljude i događaje vezane za rodni kraj. One su pune sjete i ljubavi, kao ispisano svjedočanstvo o ljudima i mjestu. One su značajne kao autentični prikaz jednog vremena u gradu na ušću, kako voli da naziva svoj rodni grad.
Među pričama iz prošlosti, isprepletene su priče iz sadašnjosti, svakodnevnica i ono što proživljavamo između okrutne stvarnosti surovog i bezosjećajnog zapada koji živi brzo i snovima o bezbrižnom i lagodnom životu u zamišljenom gradu na ušću, gdje je sve natenane i potaman. Gdje nema granica, gdje niste stranac i koliko vrijeđa riječ „dijaspora“.

Na radost mnogih koji su tražili, Bracine priče su se našle u printanom izdanju i spremne su za čitanje i  za naraštaje koje dolaze iza nas, kao svjedočanstvo jednog vremena i prostora.
One nemaju ambiciju da nas uče, nego da svjedoče. Da ispričaju kako su nekada živjeli dobri, uz nadu da će tu živjeti bolji.

Priče su ljudske i svakodnevne, iako su vremenski, prostorno i kulturološko vezane za određeno vrijeme i mjesta, one su istovremeno i univerzalne,  tako da se mnogi u njima mogu pronaći i uživati u čitanju.

Braco Ivanić nam precizno i tačno ispisuje dijagnozu, uz koju je propisan odgovarajući lijek.
Moja je topla preporuka da Bracine priče, u vidu lijeka, konzumirate po želji i potrebi, na Vama je.

Admir Jakupović