Admir Jakupović

Danas je rođendan Fudbalskog/nogometnog kluba Podgrmeč Sanski Most.
Za taj me klub ne veže samo igranje i navijanje, nego i porodična povijest. Jer biti za Podgrmeč značilo je, tih naših formativnih sedamdesetih i osamdesetih godina u Sanskom Mostu, učiti se gordom i dostojanstvenom slavodobitništvu ali isto tako i gubitništvu.
Pritom, bio je Podgrmeč i prvak u sebi ravnom nivou takmičenja, igrali su tada za Podgrmeč neki po meni najvećih nogometaša naših života, koje smo imali prilike uživo gledati. Postoji li Sanjanin koji nije, barem jednom, proveo svoje nedjeljno popodne gromoglasno bodreći s tribina najstariji nogometni klub na ovim prostorima, sanski Podgrmeč?

Djecu, već od rane dobi, su učili da navijaju, da bodre, da podržavaju starog ratnika koji se iz brojnih borbi vraćao kao pobjednik.
Istina, sustigle su ga godine i više nije nepobjediv kao nekad.
Star je i onemoćao, ili samo malo izvan forme?

Grad je uvijek bio tih, Sana je davala ljudima mirnoću. Ulice su znale ime svakog prolaznika, a nedjeljom bi se život zaustavljao na nekoliko sati. Tada bi svi putevi vodili na isto mjesto, na stadion Podgrmeča.
Na tom komadu zemlje, između stare tribine i dva gola, rodila se priča o klubu. Nije to bio samo tim od jedanaest igrača. Bio je to ponos radnika koji su dolazili direktno iz smjene, dječaka koji su prvi put učili šta znači pripadati nečemu većem i staraca koji su pamtili svaku pobjedu kao ličnu.

Kažu da je klub nastao iz inata. Jedne teške poratne godine, kad je gradu trebalo nešto da ga podigne iz prašine i tišine. Lopta je tada bila jedino što se moglo slobodno kotrljati i ljudi su se okupili oko nje kao oko vatre u hladnoj noći.
Stadion je brzo postao srce grada.
Kad bi Podgrmeč igrao, radnje su se zatvarale ranije, a prozori ostajali otvoreni da se čuje huk s tribina. Čak i oni koji nisu voljeli fudbal znali su rezultat, jer su ga osjećali u vazduhu.

Bilo je velikih dana. Pobjeda koje su trajale sedmicama, noći kad je cijeli grad pjevao.
Ali bilo je i poraza. Teških, gorkih, onih koji se nose kući u tišini. I baš tada se vidjelo koliko klub znači, jer niko nije odlazio. Ostajali su, uz isti onu ogradu, uz istu onu travu, čekajući bolje dane.

Vrijeme je mijenjalo sve.
Nove tribine su napravljene, svlačionice obnovljene, urađen pomoćni teren sa umjetnom travom, igrači dolazili iz daleka. Grad je rastao, ljudi su odlazili i vraćali se. Promijenio se dan igranja utakmica, subota je zamijenila nedjelju. Ali jedna stvar je ostala ista, put prema stadionu i mjesto odigravanja utakmica.

Danas, kad neko pita šta Podgrmeč znači, niko ne govori o tabelama ni trofejima. Govore o ocu koji je prvi put poveo sina na utakmicu.
O prijateljstvima rođenim na terenu i tribinama. O pjesmi koja se zna i bez riječi.
Jer Podgrmeč nije samo klub.
To je priča o gradu koji je naučio da kuca jednim srcem.

Nogometni klub Podgrmeč je više od igre, više od imena. Simbol Sanskog Mosta, nekad u pepelu starih izgorjelih tribina, danas u glasovima koji odjekuju kroz noć i zauvijek u srcima onih koji ga nose gdje god pođu.
Stadion je srce grada.
Tu se diše zajedno, pati i slavi,
tu su suze iste boje i radost bez granica.
Svaki gol je otkucaj, svaka pjesma krvotok,
svaki navijač dio jedne iste duše.

Vrijeme prolazi, igrači dolaze i odlaze,
ali klub ostaje, kao ime koje se ne briše,
kao zastava koja nikad ne pada.
Jer grad bez kluba je samo mjesto,
a klub bez grada, nikad nije postojao.

U Sanskom Mostu Podgrmeč nije samo klub, bio je jedna porodica i takav će ostati.
Nema kuće u kojoj bar neko nije obuo kopačke i igrao za Podgrmeč. Djed je stub odbrane, otac je igrao kao bek,  stric je branio, brat je trčao po krilu, a danas sin kao centarfor nosi isti dres, možda izblijedio, ali nikad lakši.
Sve se znalo.
Ko je prvi put dao gol, ko je promašio penal pa ga cijeli grad tješio, ko je igrao povrijeđen jer nema ko drugi. I niko se nije ljutio, jer porodici se ne okreće leđa, u porodici se ostaje.

Treninzi su uvijek više od igre. Oni su okupljanje, smijeh, rasprava, život. Stariji su učili mlađe ne samo kako se dodaje lopta, nego kako se drži riječ, kako se poštuje protivnik i kako se podnosi poraz.

Na tribinama, ista slika.
Majke, očevi, djedovi, djeca, unučad, svi kao jedno. Kad Podgrmeč igra, ne navijaš, nego dišeš s njim.

Jer kad nosiš taj dres, ne igraš samo za sebe.
Igraš za svog komšiju, za ulicu, za grad, za uspomene.
I za sve one prije tebe koji su ostavili trag na istoj travi stadiona.
I zato Podgrmeč nikad nije bio samo jedanaest igrača na terenu.
To je cijeli Sanski Most na jednom mjestu, na fudbalskom stadionu.

I danas je Podgrmeč fenomen.
Danas kad dođete na stadion, tribine pune kao šipak. Navijačka grupa je na svom mjestu i vatreno bodri svoj klub.
Neupućeni će pomisliti da igra prvak države, a ne posljednjeplasirani klub gotovo najnižeg ranga takmičenja.
A igra Podgrmeć.
Podgrmečko srce.

Podgrmeč nije samo klub.
Podgrmeč je ime koje nosi cijeli Sanski Most.


“Che tu possa vivere cento anni!”