Admir Jakupović

U malom gradiću na ušću Zdene u Sanu, život ide sporije nego red u opštini, a i taj red je, kažu, skraćen otkad je pola naroda otišlo.
Priča se po čaršiji da je Sana jedini grad gdje se uspjeh mjeri u dva pravca, ili si otišao preko ili si završio na Gradskom groblju Greda. Sredine nema, ili autobus, ili vječnost.
Na autobuskoj stanici stoji stari Daso Dilber i svaki put kad neko kupi kartu u jednom pravcu, klimne glavom i kaže:
“Eto ga, još jedan što je valjao…”
A kad prođe pogrebna povorka, isti Daso Dilber opet uzdahne:
“I ovaj je bio dobar insan.”
Tako su, mic po mic, otišli svi što valjaju. Jedni u Njemačku, Austriju, Švedsku, a drugi, Boga mi, pravo na Gredu. Ostala je samo raja koja još čeka svoj red, pa gdje ko prije upadne.

U kafiću “Square” sjedi ekipa koja se nije pomjerila nigdje zadnjih 20 godina. Svako ima svoj plan, jedan uči njemački već 15 godina a zna reći Guten Tag i Bayern München, a drugi skuplja pare za put, ali svaki vikend uloži u roštilj i pivo, treći kaže da čeka pravu priliku, a niko ne zna kakva je to prilika ni gdje se kupuje.
Najveći optimista među njima je Mujo, svako jutro kaže:
“Ja ću, bolan, uskoro ići vani!”
Na šta mu Fata iz komšiluka dobaci: “Hoćeš, Mujo, ili preko granice ili preko Gredе, pa ti biraj red!”

I tako Sana živi, pola grada u tuđini, pola pod zemljom, a ova preostala raja sjedi negdje između, pijucka kafu i čeka, ne znajući ni sama šta, šta prije dođe.

A onda, čim ugrije sunce i zamiriše ljeto na Sani, desi se čudo.
Grad koji je pola godine tih kao nedjelja ujutro, odjednom postane, metropola! Parkinga nema ni za biciklo, kafići puni, muzika trešti, a po šetalištu više parfema nego zraka.
Vraća se dijaspora.
Dolazi naša dijaspora sa naočalama, markiranim majicama i stranim tablicama na bijesnim autima. Naša raja koja ne voli da se zove dijaspora. Iz auta trešti muzika, gepek pun Milka čokolade i Nutelle, a priče još punije:
“Ma tamo je sve uređeno. Plata dobra. Ali nema duše, nema naše raje…”

I onda sjednu u isti onaj kafić “Square”, naruče kafu od jednog eura, ili dvije kerme po naški i uzdahnu:
“Eh, ovdje je život…”
Za stolom pored njih sjedi ona ista ekipa što samo što nije krenula vani.
Gledaju ih i šapuću: “Vidi ovog, uspio čovjek…”
“E, da mi je otići samo godinu-dvije…”
A ovi uspješni ih gledaju i misle:
“Vidi ovih.
Sjede, piju kafu, niko ih ne ganja, niko ih ne pita za smjenu, porez, kiriju…”
“E, da mi je malo ovako živjeti…”
I tako, u sred ljeta na Sani, desi se najveći paradoks, oni što su otišli zavide onima što planiraju otići, a oni što planiraju otići zavide onima što su već otišli.

A Sana, ko Sana, šuti i gleda, zna ona svoje.
Jer čim prođe august, opet će se spakovati koferi, zagrliti majke i obećati:
„Vidimo se dogodine.“
i nestati niz cestu.

Sana će opet utihnuti.
Ostati će ista ona raja za stolom u kafiću „Sqare“ uz kafu sa istim pričama i istim redom čekanja.