Admir Jakupović

 Posljednji sanski beg Osman Čekić, sin Hasanbegov, rođen je 1933.godine i oženjen je bio Pašom Hasanbegović iz Ključa.
U braku nisu imali potomaka.

Osman je najmlađi potomak Hasanbega Čekića (1879-1939) iz njegovog drugog braka sa Devlom Eminagić iz Bosanske Dubice sa kojom je imao tri sina Asima, Envera i Osmana te dvije kćerke Rasimu i Fadilu. U prvom braku je bio oženjen Pašom Hadžiahmetović sa kojom je imao sina Huseina Husu i kćerke Hasniju, Hatidžu i Šuhru.
Hasanbeg je bio veleposjednik i imao ciglanu, nastanjen na Gredi gdje je i umro a sahranjen je na porodičnom mezarju Čekića.
Hasanbeg je bio sin jedinac Osmanbega Čekića (1855-1917), a unuk nadaleko poznatog  Hasanbega Čekića (1835-1907) veleposjednika, uglednog građanina, vojskovođe, posljednjeg sanskog muselima i gradonačelnika Sanskog Mosta.

 Porodica Čekić spada među najstarije porodice koje su naselile Sanski Most, došavši iz Dalmacije.
Prema nekim predanjima u svojoj seobi su namjeravali samo na kratko da ostanu u sanskoj dolini. Prema nepotvrđenim pričama koje je prenosio nezvanični sanski hroničar Munib Alagić, jedna od snaha dvojice braće Zaimovića, Hamzibega i Himzibega, je bila trudna i trebala je da se porodi. U čekanju da se to desi, ostali su tu duže vrijeme i naselili se u pitomoj sanskoj dolini, a domaći stanovnici su ih nazvali Čekići.
Čekići su imali kuće u utvrđenom gradu na ušću  Zdene u Sanu gdje su obavljali dužnost kapetana. Kao prvi doseljenici imali su na raspolaganju svo zemljište i cijeli kraj. Kako se povećavao broj članova porodice, jedni su ostali da žive u centru grada, a drugi su prešli na uzdignuti plato izvan grada zvani „Greda“.

 Osman je kao mladi begović rođen na Gredi, ali nije dugo uživao u blagodetima plemićkog zvanja. Sa nepunih deset godina je morao bježati sa imetka, jer je kuća na Gredi zapaljena do temelja 1942.godine.
Nastanili su se na svome imanju u Poljaku pored rijeke Sasinke koji im je do tada služio kao ljetni čardak.
Nakon završenog rata uspijeva sačuvati poljoprivredno zemljište, dok je druga imovina nacionalizovana.
Brzo shvata vrijeme i položaj u kojem se nalazi, ali ne pokazuje nikakva osjećanja prema tome.
Kao pismen i bistar mladić zaposlenje dobija na Ciglani, koja je bila njegovo vlasništvo do prije nekoliko godina i obavlja poslove vođenja magacina i nabavke.

 Osim redovnog odlaska na posao, ostalo vrijeme je provodio na porodičnom imanju, kako je naučio od najranije mladosti.
Nikad nije imao interes za druženje sa svojom generacijom, izlaske i zabavu. Bio je drčan, dostojanstven i ponosan, bez nekog zanimanja za drugi svijet i običaje.
Duboko usađen u svoj svijet i pokornost Bogu, radio je samo ono što je neophodno morao iz potrebe za opstankom.
Disciplinovano je obrađivao zemlju a ona mu je obilato vraćala. Vremenom je stao na noge i uspio skupiti poprilično bogatstvo, koje nije pokazivao, nego je i dalje živio skromno i primjerno. Mogao je kvalitetnije i raskošnije živjeti, ali nije imao nikakvu potrebu niti prohtjeve.
 
 Supruga Paša je bila domaćica, ali je radila sve poslove oko imanja, zemlje i stoke zajedno sa Osmanom. Pošto nisu imali djece, njihov odnos je za neupućene izgledao kao da ne žive zajedno, ali su oni bili vrlo upućeni jedno na drugo. Paša je izlazila u grad i obavljala sve kupovine. Osman nije volio kafanu, ali ni trgovinu, pijacu, stanicu, uopšte nije volio niti posjećivao mjesta gdje se okuplja mnogo ljudi.
Paša je zato redovno odlazila u kino pogledati dobar film a voljela je i pozorišne predstave.
Osim odlazaka u rodni Ključ, ili sestri u Banja Luku, svake godine je išla na more a pred zimu redovno je boravila u banji Ilidža.

 Osman joj nikad ništa nije branio, niti prigovarao, samo nije želio da on ide s njom.
Njegov život je bilo njegovo imanje i džamija.
Svakog petka bi se okupao, obukao najljepše odijelo i krenuo zarana na džumu. Volio je tako ponosno stajati na trotoaru preko puta džamije u svom najboljem uredno ispeglanom odijelu i  uzdignute glave poput alema na minaretu.
U podignutoj desnoj ruci koja je bila do lakta savijena uz tijelo bi držao nepripaljenu cigaretu taman u visini glave, odnosno usta.
U tom položaju bi ostajao dugo, kao duboko zamišljen i zagledan u daljinu, ne primjećujući ništa oko sebe.

To je najteže padalo obućaru Begi, kod kojeg bi znao redovno u zimske hladne dane  svratiti u radnju da bi se ugrijao. Bego bi znao stati do njega i nazvati begu selam, ali beg ni mukajet, ni da čuje haber.
Znao je Bego nagovoriti čaršijske mangupe da priđu begu i zapale mu cigaretu, ali je takve pokušaje beg uspješno izbjegavao.
Prigovarao je Bego begu zbog takvog ponašanja ali je beg imao spreman izgovor da mu niko ne treba prilaziti kad on krene na džumu jer neće da izgubi abdest.
Podgovorio je lokalni šeret i šaljivdžija Bego i Cigane da ga presretnu i pozdrave sa
 „Đe si brate!“,
ali nije imalo vajde.
Beg je bio izgubljen slučaj.

 Kada je stega komunizma popustila a socijalističko samoupravljanje otišlo daleko od utabanih staza revolucije, mogao je Osmanbeg malo odahnuti i živnuti kao i ostali narod.
Nakon druge, napravio je i treću, još veću kuću sa velikim poslovnim prostorom u prizemlju.
Nikad njega i suprugu niste mogli vidjeti na zemlji a svo imanje je bilo obrađeno, a bašte uređene pod konac i za primjer. Zemlju su obrađivali ranom zorom ili pred veče, a kad sunce upeče bi se zavlačli u hladovinu radeći druge poslove. Zemlja je obilato rađala, a potreba za poljoprivrednim proizvodima je rasla. Mnogi su imali stoku, ali nisu imali zemlju da je hrane. Beg je prodavao žito, travu, sijeno i slamu, nije bilo viška proizvoda.
Beg nikada nije kupio ni naramak drva za zimu.
Skupljao je grane prilikom obrađivanja imanja, kao i otpad grančica prilikom obrezivanja voćnjaka. Imao je dobar i raznovrsan voćnjak, bilo je previše voća za slatko i zimnicu, tako da je priličnu količinu stavlao u burad za rakiju, mada je nikada u životu nije konzumirao.
Komšija Marijan Tukara je bio zadužen za taj dio posla i beg je svake godine imao kvalitetnu šljivovicu. Lovci i ribolovci su znali za kvalitet begove rakije te su vrlo rado pravili razmjenu dobara. Ne rijetko bi beg od njih osim ulova dobijao i po nekoliko metara drva, tako da nije morao sjeći svoju šumu za ogrijev.

Razmišljao se beg tada da li da kupi automobil sebi ili traktor. Prevagnula je veća potreba i odluka za traktor sa svim poljoprivrednim priključcima da olakša sebi rad na zemlji i polju. Nije dugo koristio usluge traktora jer je ubrzo zaratilo i komšija Ratko Krmak je došao i otuđio begov trakror. Nije beg mogao prežaliti izgubljeno sredstvo za rad i presavio je hartiju te tužio komšiju za uzurpaciju privatne imovine. Dugo se parmica kiselila u Općinskom sudu da bi nakon završetka rata beg dobio parnicu. Ratko je bio prvi i vjerovatno jedini presuđeni za otuđenu privatnu imovinu u toku rata i dobio je ovrhu na porodičnu kuću kao sredstvo izmirenja počinjene štete.

Nakon rata beg se odlučio ipak na kupovinu automobila, traktor mu je nešto omrzao. Za veće poslove na zemlji unajmio bi ljude koji posjeduju traktor da urade potreban posao.
Kupio je golf 4 samo par godina star i sa malom kilometražom. Golfa je parkirao u garažu i izvadio mu akumulator. S vremena na vrijeme bi on i supruga sjedali u auto i zamišljali da se voze negdje daleko, gdje ih samo njihove misli nose. Uživali bi tako u imaginarnoj vožnji zamišljenim putevima i predjelima.
Nakon osam godina uživanja, na sveopšte zaprepaštenje, beg je prodao dobro očuvanog golfa sa istom kilometražom kao kad je kupljen.
Golf je prva i posljednja lična imovina koju je beg prodao.
Od svih rashoda u domaćinstvu, beg nikako nije mogao dohakati potrošnji električne struje. Koliko god da je šparao nikada nije uspio dobiti račun manji od 10 KM. U kući je gorila samo jedna sijalica a televizor se palio samo za vrijeme večernjeg dnevnika da bi se čule najnovije vijesti.
Žalio se na pristigle račune, ali bez usjeha.

 Kako je količina posla na zemlji i imanju prije nesretnog rata tražila više radne snage, tako je beg uzeo najamnog radnika iz Poljaka. Znao je beg dobro zaposliti radnika i ovaj nikad nije stajao niti bio besposlen. Znao se tadnik žaliti u obližnjoj kafani „Žute dunje“ kako bi znao po cijeli dan ispravljati stare i zahrđale eksere kod bega. Radio je vrijedno najamnik desetak godina kod bega, sve do početka posljednjeg rata, kada je sticajem okolnosti završio u Australiji.
Pričao je u istoj kafani kod Severina i Seke, kad je dolazio obići rodni kraj, kako nije zaboravio i posjetio je bega te mu donio dva paketa eksera na poklon, jedan sa zahrđalim a drugi sa novim ekserima.

 Nije beg cicija i nikada nije bio gladan, jer ne uživa i ne jede pečenje ko ima, nego ko je naučio i navikao.
A Osmanbeg je navikao raditi i naučio šparati.