Admir Jakupović

U svakoj čaršiji postoji neko o kome se priča i kad je tu i kad nije.
Kod nas, to je bio Muta Zemljak.
Nizak, zdepast, ćelav, ali kad se nasmije, kao da se upali svjetlo.
Vozi FAP kao da mu je dio tijela, igra fudbal kao da vara fiziku, a pije, e, pije kao da mu je to posao.
Ali nikad nije bio sam.
Uz njega uvijek supruga Mejra, red, disciplina i pogled koji zaustavlja i kamion i čovjeka.
I jaran Gagi Pišta, sjenka, osiguranje i čaršijska misterija.
I gdje god bi se pojavili, nastajala je legenda.

Kamion Mute Zemljaka domaće proizvodnje, napravljen u Fabrici automobila Priboj, popularni FAP stajao je parkiran na početku naše ulice, ispred kuće i stolarske radnje njegovog oca.
FAP kamioni su imali veliku reputaciju zbog svoje izdržljivosti, jednostavne mehanike, dobre snage za sve terene i velike pouzdanosti. Koristili su po licenci Mercedesove dizel motore serije OM.

Muta Zemljak nije bio čovjek kojeg bi odmah primijetio u masi. Nizak, zdepast, ćelav, uvijek u nekoj radnoj jakni, više je ličio na mehaničara nego na legendu. Ali ko ga je znao, znao je: gdje je Muta, tu je i priča.
Vozio je svoj stari FAP kao da mu je rođeni brat. Nije to bio samo kamion, to je bila mašina koja je s njim prošla i blato i snijeg i bog zna kakve puteve. Govorio je:
„Nije problem put, problem je vozač.“
I svaki put bi se nasmijao onim svojim vragolastim osmijehom.
Jednom, pričaju ljudi, zapao snijeg do koljena negdje u brdima. Kamioni stali, vozači izašli, pale cigare, kukaju. Muta izađe, pogleda, šutne malo snijeg čizmom i kaže:
„Ma nije to ništa, samo se vi bojite.“
Uđe u FAP, zavergla, motor zagrmi kao da mu prkosi zimi. Polako, bez galame, bez nervoze, prođe pored svih njih i nestane niz put. Kažu da su vozači samo gledali za njim i ćutali. Jedan je samo rekao:
„Nije to kamion, to je Muta.“
Ali prava čar Mute nije bila samo na putu.
Kad dođe ljeto i krene malonogometni turnir, e tu se tek vidjelo ko je on. Skine radnu jaknu, obuje stare patike i  kao da se pretvori u drugu osobu. Lopta mu se lijepi za nogu, provlači kroz dvojicu, pa kroz trojicu, pa još stigne da se nasmije dok golman već pada.
Njegova ekipa ga je gledala kao čudo. Neko jednom dobaci:
„Muta, ti šaraš i varaš!“
A on, mrtav ozbiljan:
„Ne varam ja, ja samo znam gdje će lopta prije nego što krene.“
I opet onaj osmijeh.
Poslije utakmice, standardno, kafana. Priča se, smije se, prepričava svaki potez kao da je finale svjetskog prvenstva. Muta sjedi, sluša, pa ubaci neku svoju foru i svi se slome od smijeha.
Nije bio ni najjači, ni najviši, ni najglasniji.
Ali je bio onaj kojeg pamtiš.
I po kamionu koji ide gdje drugi ne mogu
i po lopti koja sluša samo njega
i po tome što je uvijek znao napraviti da se ljudi oko njega osjećaju kao ekipa.

Legendarni kamion još legendarnijeg vlasnika o kojima se još uvijek sa nostalgijom priča u našoj čaršiji. Nije bilo u ono vrijeme kuće u izgradnji da Muta nije za nju odvezao nešto od građevinskog materijala. Najviše je prevozio ciglu sa gradske ciglane, ali ni ostale građevinske materijale nije izbjegavao prevoziti. Tako se na sanduku znalo naći pijeska, šljunka, kreča, cementa, letve, daske, drvenih greda, pulčeva i željeza. Građevinsko željezo bi dolazilo u smotano u krug, u velikim rolama. Trebalo ga je tad ispraviti i isjeći na potrebnu dužinu. Opet bi Muta svojim fapom pristizao u pomoć. Na raskršću naše i Banjalučke ulice nalazila se velika lipa. Oko nje bi svezali jedan kraj velike role željeza. Dalje od raskršća i lipe ulica se protezala ravno prema rampi i Banja Luci. Do skretanja u Karića sokak protezao se pravac dug oko 200 metara. Dovoljno dug pravac da se rastegne građevinsko željezo. Drugi kraj role sa željezom bi vezali za Mutin fap koji je lagano kretao pod kontrolom iskusnih majstora i razvukao željezo. Radilo se pažljivo i oprezno da se niko ne povrijedi i ne desi materijalna šteta ako bi se kojim slučajem odvezalo željezo na krajevima. Mi, djeca, smo bili najveći problem jer smo trčali za kamionom. Sve kuće na našoj strani čaršije su izgrađene na taj način koristeći usluge Mute i njegovog fapa.

Jednog toplog popodneva, Muta Zemljak tjerao svoj FAP niz magistralu. Kamion natovaren, motor bruji, a on lagano, jedna ruka na volanu, druga na prozoru. Pjevuši nešto sebi u bradu, kad iza krivine, milicija.
Znak za zaustavljanje.
Muta zakoči, spusti prozor i već se smije kao da zna šta dolazi.
Prilazi milicioner, onako ozbiljan, pogleda kamion, pa njega:
„Dokumenta.“
Muta lagano vadi papire, pruža i kaže:
„Izvol’te, druže, sve po propisu, skoro.“
Milicioner ga pogleda ispod oka:
„Šta znači to, skoro?“
Muta slegne ramenima:
„Pa, kamion je star, ja još stariji, nešto mora da škripi.“
Ovaj ne reaguje, obilazi kamion, gleda gume, svjetla, šasiju, vidi da je sve tu negdje na granici, ali ništa konkretno da ga odmah oglobi.
Vraća se:
„Jeste li svjesni da vozite malo brže nego što treba?“
Muta bez sekunde razmišljanja:
„Nisam ja, druže, ovo FAP sam požurio. Kažem ja njemu polako, a on neće da sluša.“
Milicioner jedva zadrža ozbiljno lice:
„A ko upravlja vozilom?“
Muta se nagne naprijed, potapša volan:
„E, tu se mi dogovaramo. Ja držim pravac, on vuče.“
Tu već drugi milicioner, što stoji sa strane, počne da se okreće da sakrije smijeh.
Prvi još pokušava da ostane služben, vrati papire i kaže:
„Ajde, Muta, vozi. I malo sporije.“
Muta uzme dokumenta, ubaci u džep i već pali kamion:
„Važi, druže, ja ću sporije, al’ ako on krene brže, vi ga zaustavite!“

Jedne noći, poslije zatvaranja u restoranu City, kad su se svjetla već gasila a konobarice počele da zijevaju, Boro i Miki su još sjedili za stolom. Flaše prazne, čaše polupune, a priča sve glasnija.
Niko više ni ne zna oko čega je počelo. Jedni kažu zbog fudbala, drugi zbog neke stare opklade, treći da je samo rakija kriva. Uglavnom, riječi su postale tvrđe, pogledi oštriji.
Muta je sve to gledao sa strane, naslonjen na šank, i samo odmahivao glavom:
„E, djeco, neće ovo na dobro.“
I stvarno, Boro ustade, Miki za njim. Stolica zaškripa, neko pokuša da ih smiri, ali kasno.
Muta brzo priđe:
„Nećete valjda ovdje pravit’ cirkus? Hajde napolje, da to riješite ko ljudi.“
I tako, cijela ekipa izađe na ulicu. Noć tiha, vazduh hladan, a tamo, Mутин FAP stoji kao neka tvrđava.
Muta pogleda kamion, pa njih dvojicu, pa se nasmije:
„E, kad ste već zapeli, gore!“
I prije nego što je iko stigao da pita šta značigore, njih dvojica već na sanduku. Ostali okolo, neko pali cigaretu, neko dobacuje, neko se smije.
Sanduk Mutinog FAP-a je postao bokserski ring.
Boro i Miki stanu jedan naspram drugog, malo teturaju, ali drže gard kao pravi bokseri, koliko mogu u tom stanju.
Prvi zamah, promašaj.
Drugi, skoro pad.
Treći, obojica se zapetljaju i jedva ostanu na nogama.
Ekipa dolje se valja od smijeha.
Poslije par minuta borbe, više su se držali jedan za drugog nego što su se tukli. Na kraju, Boro pokuša nešto ozbiljno, oklizne se, povuče Mikija za sobom i obojica tresnu na sanduk.
Tišina sekundu, pa smijeh.
Muta se popne gore, pruži im ruke:
„Hej, šampioni, jel’ gotovo?“
Silaze dole, prašnjavi, zadihani i već se tapšu po leđima. Neko donese još po jednu za pomirenje i za pet minuta kao da ništa nije bilo.

Film Doktor Mladen se snimao 1975.godine i mnogi sanjani su statirali u filmu. Cijela ekipa filma je odsjela u hotelu Sanus, a sanjani su bili gostoprimljivi domaćini.
Jedne večeri u kafani kod Keme na gradskom trgu se povela priča o vožnji ko je bolji vozač, ko je prošao teži teren, ko bi mogao zatvorenih očiju odvesti FAP do Trnove.
A među njima i Pajo Ćutura, slavni glumac iz popularne serije Kamiondžije. Poznat po tome što na ekranu vozi kao majstor, ali u stvarnom životu, nikad nije imao vozačku dozvolu.
Muta ga pogleda ispod oka i kroz smijeh dobaci:
„Lako je tebi po televiziji, Pajo, hajde sad u stvarnosti.“
Ekipa odmah podgrije priču:
„Ajde, Pajo! Pokaži šta znaš!“
Pajo malo oklijeva, pa digne čašu:
„Ako sam vozio po cijeloj Jugoslaviji na filmu, mogu i ovdje!“
Muta samo odmahne glavom, ali ključeve baci:
„Evo ti, pa nek’ Bog čuva i tebe i kamion.“
Noć, put prema Trnovi, a FAP tutnji kroz mrak.
Pajo za volanom, ozbiljan k’o da snimanje traje.
Pored njega Muta, šuti i gleda naprijed. Pored njih u kabini još neizbježni Gagi, kao svjedok događaja.
Prvih par kilometara, sve dobro.
Pajo čak dobaci:
„Vidiš? Nije to neka nauka.“
Muta promrmlja:
„Nije, dok ne bude.“
Put postaje uži, krivine oštrije, a dole negdje šumi rijeka Sana.
Pajo malo kasnije uđe u krivinu brže nego što treba.
Volan, kontra.
Kamion, malo lijevo, malo desno.
Muta se uhvati za vrata:
„Polako, umjetniče! Ovo nije kamera!“
Ali kasno.
Točak sklizne, šljunak popusti i FAP, spor ali neumoljiv, krene niz padinu.
Sekunda tišine, pa lom.
Kamion završi u plitkom dijelu Sana, voda zapljusne kabinu do pola.
Tišina.
Pajo blijed, gleda ispred sebe.
Muta polako skine kapu, iscijedi vodu iz rukava i kaže:
„E, Pajo, na televiziji si bolji.“
Pajo proguta knedlu.
Gagi Pišta reče zabrinuto:
„Aj, Malji, haj‘ sad vidi šta si napravio.“
Poslije su pričali da je pola Trnave došlo da izvlači kamion.
Neko konopcem, neko traktorom, neko samo da gleda i smije se.
A kad su konačno izvukli FAP, Muta ga pomilova po blatnjavoj haubi i reče:
„Vidiš ti njega, preživi i Paju.“
Od tada, kad god bi Pajo počeo da se hvali u kafani kod Keme, samo bi neko dobacio:
„Hajde, vozi nas do Sane!“

Kad god bi se u čaršiji, selu ili okolini počela praviti kuća, znalo se, zvaće Mutu.
Ne samo zbog kamiona i FAP-a, nego zato što je Muta bio čovjek za sve, doveze materijal, pomogne, nasmije ljude i što je još važnije, zna kako se ispoštuje domaćin.
A domaćini široke ruke.
Rakija ide od jutra.
I tu nastaje problem.
Zato je s Mutom na posao počela ići njegova supruga Mejra.
Krupna žena, a pogled oštar k’o nož.
Nije ona tu bila da nosi cigle. Ona je bila kontrola.
Stane pored njega i samo kaže:
„Muta, dosta.“
A on se nasmije, digne čašu:
„Samo ova.“
Mejra prekriži ruke:
„To si rekao i prošlu.“
Ekipa okolo šuti i smije se u sebi. Znaju, kad Mejra kaže dosta, onda je dosta.
Ali Muta, kakav je bio, nije išao nigdje bez pojačanja, s njim ide i Gagi, čaršijska legenda.
Niko nije tačno znao čime se Gagi bavi, ali je uvijek bio tu. Visok, mršav, uvijek nekako naslonjen na nešto, sa pogledom koji kao da sve vidi i sve zna.
Muta ga je zvao osiguranje.
„Ako ja padnem, ti me diži,“
govorio bi kroz smijeh.
Gagi
klimne glavom:
„Ja te dižem, al’ Mejra komanduje.“
I tako trojka krene na posao.
Jednog dana, kod nekog domaćina, krenulo kao i uvijek.
Materijal istovaren, posao ide, a domaćin već nosi čaše.
„Hajde, majstori!“
Muta pogleda Mejru.
Mejra pogleda njega.
Tišina sekundu.
Muta oprezno uzme čašu.
Jedna, prošla.
Druga, prošla.
Treća, već se Mejra mršti.
Gagog stoji sa strane i samo prati situaciju kao sudija.
Kad je krenula četvrta, Mejra samo izgovori:
„Muta.“
On zastane u pola pokreta.
Gagi priđe, lagano mu uzme čašu iz ruke i kaže:
„Ova ide meni.“
Domaćin se zbuni:
„Pa što?“
Gagi mrtav hladan:
„Sigurnosni razlozi.“
Kasnije, kad su krenuli nazad, Muta sjedi u kabini, miran k’o bubica.
Mejra pored njega, zadovoljna.
Gagi pored suvozačevih vrata, naslonjen, pjevuši nešto.
Muta uzdahne:
„E, jesam ja vozač ili zatvorenik?“
Mejra bez gledanja:
„Vozač, dok slušaš.“
Gagi doda:
„A kad ne slušaš, ja sam milicija.“
Sekunda tišine, pa Muta prasne u smijeh.
Upali FAP, motor zagrmi, i trojka krene niz put, jedan da vozi, jedna da pazi i jedan da sve drži pod kontrolom.
I tako su ljudi govorili:
„Ako vidiš Mutu samog, bježi.
Ako vidiš Mutu s Mejrом, sve je pod kontrolom.
A ako vidiš i Gagoga, e onda je to ozbiljna ekipa.“

Nije Muta Zemljak bio poseban jer je vozio kamion.
Takvih je bilo.
Nije ni zato što je znao napraviti šalu.
I takvih ima.
Nego zato što je znao okupiti ljude.
Da rade, da se smiju, da se posvađaju, pa opet zajedno sjednu.
I jer je iza njega uvijek ostajala priča da se pamti i prepričava.