Admir Jakupović

Lijepo i bezbrižno odrastanju na igralištu Partizana promijenilo je naše poglede na život. Prebacili smo se sa fudbalskog igrališta na košarkaški teren i samim tim iskorakom napravili smo nesvjesno velike promjene.
Teren je bio znatno manji, pogotovo jer se igrao basket na jedan koš, za igru su bile potrebne dvije osobe, mada ni to nije neophodno. Igra je bila zahtjevnija i mnogo brža, a za uspjeh je potrebna izuzetna preciznost i koncentracija.
Da bi se uspjelo i dobro igralo košarku potrebno je dosta slobodnog vremena, odricanja i treninga. Slobodnog vremena smo imali na pretek a iiznenadna zuzetna popularnost tog sporta nas je tjerala na upornost i konstantno treniranje.
Smatralo se da je za nogomet bio potreban talenat i tehnika, sve ostalo nam nije bilo bitno.
Za košarku je bila potrebna visina, koju je malo ko od nas imao, svi smo bili rođeni fudbaleri. Taj nedostatak smo uveliko nadoknađivali brzinom, motorikom i preciznošću, što tada visoki igrači nisu imali.
Za sve ovo je bila kriva samo jedna osoba koju smo svi smatrali uzorom i idolom,  Mirza Delibašić.

Košarka nam je bila sve u životu.
Dane smo provodili na Parizanu,
a noćima bi zamišljali i sanjali
da smo na malom ekranu.
Svi smo mi htjeli biti Mirza,
ili bar kao Mirza.
Maštali smo o tome da igramo kao Mirza.
Samo smo Enu zvali Kinđe,
a za ostale je to bilo svetogrđe.
Jer svi smo mi Mirza,
samo jedan je Kinđe.

Kada se Medeni vratio tog ljeta na raspust iz Sarajeva, gdje je igrao rukomet za Željezničar, kao spužve smo upijali svaku ispričanu riječ.
Sjedili smo na tribinama Partizana i slušali a u mislima bili na parketu Skenderije.
Pričao je o Rajvosa, Želji, Bukalu, treninzima, izlascima i nočnom životu, a nas je interesovao samo Mirza.
Košarkaši Bosne su imali trening odmah nakon rukometaša i naš narator je imao priliku upoznati sve legende kluba koji je pokorio Evropu. Bilo je impresivno gledati te divove ispod obruča, a Mirza je imao poseban tretman.
Ispred dvorane na parkingu je stajalo dvanaest bordo golfova za dvanaest veličanstvenih igrača, samo se jedan posebno izdvajao.
SA 12 -12 je bio sav u cvijeću, išaran i izljepljen brojnim porukama brojnih obožavateljki.
Sve su djevojke voljele i bile ludo zaljubljene u Mirzu. Gdje god se nalazio salijetale su ga brojne obožavateljke.
Mirza se samo smiješio i ostajao hladnokrvan kao na odlučujućim utakmicama kad je postizao koševe u odlučujućim momentima i zadnjim sekundama.

Bosna je dva puta gostovala u Sani, oba puta se okupilo par hiljada simpatizera na Partizanu. Jednom je gostovala u 1/16 kupa,  a  jednom u prijateljskoj revijalnoj utakmici.
Oba puta je pobijedila Bosna, ali Mirza nije igrao niti jednu utakmicu. Ostao je u Sarajevu.
Nismo bili razočarani, druge stvari su dobile prioritete u našim životima, ali nam je ostala samo jedna vodilja za uspjeh.
Znali smo da ne možemo biti kao Mirza.
Jedan je Kinđe.

Mirza, hvala ti.

Admir Jakupović
https://www.facebook.com/share/1AnNSrQ5UN/