Admir Jakupović

U Sanskom Mostu, u Pijačnoj ulici broj 9., bila je kuća ispod koje se nalazila nekada čuvena „Meskanova kafana“.
Priča o kafani Meškana i Marije nije samo priča o ugostiteljstvu; to je hronika jednog vremena, simbol Sanskog Mosta i dokaz da su ljudskost i zajedništvo često jači od svih barijera.
Meškanova kafana se nalazila u lokalu džamijske kuće, u koju su obavezno svraćali sanjani na kafu, razgovor i šalu. Kafana je bila najobičnija prostorija od četrdesetak kvadrata u prilično dotrajaloj I staroj kući. Prozori I vrata su bili stari, kao I drveni pod, stolovi su bili izdrndani I prekriveni sa kariranim stolnjacima, sa drvenim stolicama i ponekom klupom.
Pozicija kafane odmah pored džamije stvorila je zanimljiv društveni fenomen. Tu bi se miješali mirisi tek skuhane kafe i zvukovi svakodnevnog života sa zvukom ezana.
Tu su sjedili ljudi koji su upravo izašli iz džamije, zanatlije iz obližnjih dućana, profesori, radnici i boemi. Nije se tu dolazilo samo da se popije piće, već da se „pretrese“ dnevna politika, sportski rezultati lokalnog „Podgrmeča“ ili da se jednostavno šuti uz Sanu koja teče u blizini.
Kafana je bila puna po cijeli dan, jer se tu spremala najčuvenija I najbolja kafa u gradu. Pržena kafa je pripremana za goste tucanjem u velikoj drvenoj stupid po cijeli dan. Po tome je Meškanova kafa bila unikatna, takvu kafu niko nije pravio u Sanskom Mostu, a ni nadaleko u drugim gradovima.
Specijalno istucana kafa davala je takav miris, koji se često širio i preko rijeke Sane te privlačio ljude da je popiju. To je vrlo autohtono i karakteristično za sansku čaršiju kao kad se peku ćevapi kod Smaje „Glavičara“, preko puta Meškana, ili sa terase „Lovca“, jer miris koji privlači, osjeća se preko Zdene i Sane. Još jedno omiljeno mjesto sanjana je bila aščinica kod Have u Prijedorskoj ulici.

Ono što je ovu kafanu činilo posebnom bili su njeni domaćini. Meškan, tipični sanski meraklija, i njegova supruga Marija, postali su sinonim za gostoprimstvo. Njihov brak i zajednički rad bili su, na neki način, ogledalo samog grada, spoj različitosti koje savršeno funkcionišu zajedno. Meškan je bio zadužen za atmosferu, šalu i onaj neobavezni čaršijski razgovor koji „liječi dušu“.
Marija je bila stub kafane, uvijek ljubazna, hitra i sa onim posebnim osjećajem za red koji je kafani davao kućni ambijent.

Karakteristika „Meškanove kafane“ je bila da su fildžani, džezve i tacne bile tako besprijekorno čiste, bez posebnih hemijskih I sanitarnih sredstava.

Posebna i najveća specifičnost ove kafane su bila dva „ihtijara“, Meškan i njegova žena Marija, insana dobre volje u svako doba dana, bez ikakvih svađa, grubosti, gluposti, nesporazuma, pravi narodni ljudi nzamjenljivi u svome poslu, spremni uvijek na šalu i doskočice.

Mehmed Ramić Meškan je rođen u Kamengradu, gdje je radio dugo godina na tucanju kamena za kaldrmisanje cesta, a kasnije je postao cijenjen i nezamjenljiv kafedžija u gradu.
Meškanova kafana je bilo omiljeno svratište sanjana, gdje se osim smijeha i šale, razgovaralo o sportu, posebno nogometu I Podgrmeču, ali i o drugim temama koje su tada mučile i zaokupirale stalne goste kafane.
Meškanova kafana je mnogo značila sanjanima i u njoj se održavao duh grada. Ostale su poznate dogodovštine iz Meškanove kafane koje i danas žive, prepričavajući se među sanjanima.
Meškan i Marija su imali sina Ismeta Iću, koji je bio veliki šeret i boem, legenda Podgrmeča, omiljen među sanjanima poput svojih roditelja.


U trenucima kada se mnogi sjećaju „starih dobrih vremena“, kafana kod Meškana i Marije spominje se sa sjetom. Ona predstavlja period kada je komšiluk bio svetinja, a kafana institucija u kojoj se učilo o bontonu i poštovanju drugih.
Iako su se vremena promijenila, a grad dobio neka nova lica, sjećanje na Marijinu kafu i Meškanov osmijeh ostaje jedan od najtoplijih „začina“ u istoriji Sanskog Mosta.