Admir Jakupović

Gdje bi Meša mogao biti rođen nego u Tuzli, u vrijeme kad su se ljudi prepoznavali po ljudovanju, a grad po mirisu soli i dima iz starih visokih peći. Nije bio poznat kao njegov imenjak i zemljak Selimović, ali je ponosno isticao svoje porijeklo i spreman žrtvovati sve za ljubav, kao i čuveni pisac.
Bio je moler po zanatu, a boem po naravi, jedan od onih što više vremena provedu u kafani nego kod kuće, a opet sve obave kako treba. Njegove su ruke stalno bile umrljane bojom, ali pogled mu je bio bistar i tvrd, kao da stalno nešto važe i pamti.
Iz Tuzle je ponio so u očima i inat u prsima,
grad koji se ne ostavlja
čak ni kad odeš daleko.
Otišao je vrlo mlad, trbuhom za kruhom, sa biciklom, jednom kantom i četkom, niz put, uz rijeku i preko brda, sve dok nije stigao do Sane. Taj kraj mu je legao na dušu. Sana je bila mirna, zelena, široka, drugačija od njegove nemirne, slane Tuzle. Tu je i nju upoznao, svoju sanjanku, kako su je zvali, jer je često gledala u daljinu kao da vidi nešto čega nema. Nije bila glasna, niti razmetljiva, ali je znala slušati, a Meši je to bilo dovoljno.
Volio ju je tiho, bez velikih riječi. Volio je i Sanu, jer mu je dala predah, posao i krov nad glavom. Ali Tuzlu nikad nije prestao nositi u sebi. Spominjao ju je uz rakiju, ponekad s osmijehom, ponekad s gorčinom. Govorio je o njoj kao o živom biću  tvrdoglavoj, ranjenoj, ali ponosnoj, baš onakvu kakav je i sam bio. Tuzlu je nosio u glasu kad zapjeva,
u ljutnji kad se napije,
u pogledu koji se zamuti kad neko dirne u njegovo. Kad rakija progovori umjesto njega, Meša ustaje naglo, ali čvrst, po građi onako zdepast, malen, mršav i žilav,
spreman da se pobije
ne zbog bijesa,
nego zbog časti.
Zbog ponosa što se ne kupuje, zbog porijekla što se ne prodaje,
zbog imena koje mora ostati čisto pa makar ruke opet bile krvave
kao od svježe boje.
Kad bi popio koju više, u Meši bi se probudilo ono staro, rudarsko i bosansko, ono što ne prašta uvredu. Nije tražio kavgu, ali je nije ni izbjegavao ako bi neko dirnuo u njegovo porijeklo ili ime. Govorio je tada malo, ustajao polako, dizao ruke i šake u gard, gledao ravno kao čovjek koji zna gdje mu je mjesto i koliko vrijedi.
Znali su ga u svim sanskim kafanama po tome. Nije bio svađalica, ali kad bi došlo do časti, nije se povlačio. Svi su znali za tu njegovu ćud i da je ponosan, a Meša je znao da je samo ono što jest, da je Tuzlak, ma gdje bio. A bio je u Sani, gdje je živio sa blagim i dobroćudnim ljudima koji su ga voljeli i poštovali.
Svaku noć se vraćao svojoj sanjanki na svom biciklu, sa kantom i četkom preko drvenog starog mosta bez ograde. Bilo je pravo umijeće i trijeznom preći preko mosta po danu, a Meša bi pijan pretjerao biciklo po mraku.
Sana je čuvala svoga Tuzlaka.

Godine su prolazile, boje su se sušile po zidovima, Sana je tekla svojim tokom. Meša je ostario uz Sanu, ali je sahranio srce u Tuzli.  Kad bi ga neko pitao u šali odakle je, odgovarao bi kratko, bez objašnjenja:
— Iz Tuzle!

I u toj riječi bilo je više nego u cijeloj ovoj priči.