Admir Jakupović

Mašinski most na rijeci Sani je jedna od najružnijih građevina koju ćete vidjeti u Sanskom Mostu. Ona zasigurno nije jedina ali je svakako jedna od prvih koju ćete primjetiti. Osim što je ružna, ovu građevinu tokom istorije prati tužna sudbina. Mostovi su podizani da spajaju ljude a ovaj je tokom cijelog svog postojanja izvor sukoba, svađa i sporova. Svakako da i ovaj most spaja nešto, a to su dvije udaljene obale i zbog toga je koristan, što je dobro. Kad se spoje korisno i dobro, to je obično lijepo, ali nije nužno.
Mada je bilo pokušaja da se most pretvori u nešto lijepo, u turističku ponudu i svojevrsnu atrakciju, ali se nije uspjelo.


Most je nekada služio za uskotračni željeznički saobraćaj već dugo vremena jedan je od najvećih saobraćajnih infrastrukturnih problema na području Sanskog Mosta.

Zbog činjenice da njime prolazi svega jedna saobraćajna traka, te zbog nekulture pojedinih vozača, česti su nesporazumi koji se događaju na mostu. Konfiguracija terena i samo mjesto gdje se most nalazi pravi poteškoće u normalnom odvijanju saobraćaja koji nerijetko završava tragičnim ishodom.

Most je izgrađen u vrijeme Austrougarske i prvobitno je bio željeznički most preko koga je saobraćao legendarni voz „Ćiro“ i bio je izgrađen od drveta. U toku Drugog svjetskog rata porušeni su brojni mostovi na Sani, pa tako i ovaj. Za vrijeme niskog vodostaja Sane još uvijek se, nekoliko metara nizvodno od ovog mosta, mogu vidjeti ostaci drvenih stubova koji izviruju iz vode. Nakon rata izgrađen je ovaj most u duhu socijalističke moderne arhitekture, kakvi su se gradili širom tadašnje Jugoslavije. Temelji su bili od armiranog betona a konstrukcija čelična spojena metalnim zakovicama.
Odlika ove gradnje je apsolutna jednolikost, efikasnost i ekonomičnost uz obavezan pokušaj monumetalnosti i simbola zajedništva, bez imalo estetike i ljepote. Krajnji rezultat je totalno sivilo, bez ljubavi i veselja, što sudbinski prati most tokom cijelog postojanja.

Ukidanjem željezničkog saobraćaja u Sanskom Mostu, sredinom sedamdesetih godina, pružna trasa je pretvorena u saobraćajnicu. Od tada pa do danas, saobraćaj se preko mosta odvija jednom kolovoznom trakom. Vremenom zbog povećanja frekventnosti saobraćaja, ovo je postalo usko saobraćajno grlo pa često i mjesto razmirica među vozačima.
Prelazak pješaka i biciklista preko mosta je dugo vremena bio problem, regulisan je izgradnjom pomoćnog mosta. Zasluge za njegovu izgradnju imaju učenici i uposlenici OŠ Mahala koji su pokrenuli akciju i animirali lokalnu zajednicu.

Dogradnja pješačke staze na mostu je jedini vidljivi pokušaj osmišljavanja bolje iskoristivosti i sadržajnosti mosta. Svi drugi planovi i pokušaji su propali a bilo ih je mnogo. Najsvježija sjećanja se vežu za manifestaciju Ljeto na Sani i atraktivne skokove u Sanu. Lako su se obale rijeke uklopile u sadržaje manifestacije ali most nikako. On je odudarao i uvijek bio nekako daleko, mada je planiran kao centralna figura manifestacije.

Uvijek sam imao dojam da je prvo izgrađen most pa tek onda ostalo. Jer ni rijeka mi nije ona Sana koju ja poznajem. Možda griješim, ali stanem na most i posmatram rijeku uzvodno i nizvodno, ne mogu da vidim Sanu, samo djelić neke nepoznate rijeke. Onda odem na druge mostove i vidim Sanu u svoj svojoj ljepoti i prepoznatljivosti. Zatim gledam Mašinski most iz svih uglova i ne vjerujem da je to most preko jedne zdrave rijeke.

Želio sam napisati lijepu priču o Mašinskom mostu punu poštovanja, veselja, ljubavi i sreće. Tragao sam o podacima i pričama koje bi mi dale putokaz da svoje namjere ostvarim ali nisam ništa pronašao osim mnogih tragičnih događaja. Kao da se tu ljudi nisu sretali i komunicirali, kao da niko sa jedne obale nije volio nikog na drugoj strani.
Kao da most ne postoji.

A možda bi bolje bilo i da ne postoji.
Bar zbog onih koji su doživjeli tragičnu sudbinu na ovom mostu.