Admir Jakupović

Čak i bez naočala bih ga prepoznao, na skoro kilometar daljine. Niko tako ne hoda kao on, cijelo mu se tijelo njiše u ritmu, noga kao da zapliće jedna o drugu, a rukama kao da vesla po vazduhu. On nije bio ni najviši u razredu, ni najjači na igralištu, ali su ga svi zvali Ljudina.
Njegovo pravo ime bilo je Bahrudin B, ali to je ime stajalo samo u dnevniku. Za komšije, prijatelje i one koji bi ga tek upoznali, on je bio Ljudina. Ne zato što je imao velika ramena, već zato što mu je srce bilo preširoko za njegove grudi.
 Po godinama, više dječak nego mladić, a stasom i pojavom već konstruisana gromada od čovjeka, koje još tanjušne nožice jedva da nose. Stabilnost cijelom tijelu doprinose izuzetno velika stopala, koja već sada stvaraju problem pri izboru obuće.
 Svejedno, dok mu se usta nisu rasula u biserni osmijeh, da ne bih ispao budala što se tako smijem na mostu, požurio sam mu u susret.

 Bilo je to jednoga dana mjeseca Ramazana, igrali smo u školskom dvorištu našu omiljenu igru osvajanje tabora. Ljudina je kasnio, njegov šlampavi korak primjećivali bi izdaleka. Korak svojstven samo njemu, izgledalo je kao da sapliće sam sebi. Savijao je stopala i povlačio ih iza nogu, nehotično i naoko šlampavo.
 Tako je trošio đonove obuće da je šaljivi obućar Bego uvijek zbijao šale na njegov račun. Ne priznajući Ljudinu za najbolju mušteriju, prigovarao je da mu babo ne može odraditi dug taman da šiša i brije unuke njegovih unuka.

Prekinuo je Ljudina našu igru da bi saopštio važne novosti. Sinoć je na iftaru bio njegov zet, imam u obližnjem džematu. Imali su ozbiljan razgovor, samo njih dvojica, oči u oči i velike znatiželjne uši našega junaka.
 Pravio se važan jer je saznao šta će postati kad odraste. Mi smo ga ljubomorno zadirkivali, da je Ljudina dobio objavu u mjesecu Ramazanu.

 Naš se život svodio na igru  i obaveznu školu , u pauzi između dvije igre. Nikad nismo pomislili a kamo li razmišljali o tome šta ćemo raditi u budućnosti. Jedino je Starac, ozbiljno rekao da će biti ljekar i to ne običan nego specijalista hirurg koji će operisti bolesne. Svojstveno za Starca, njega smo ozbiljno shvatali.
Šta se sad i Ljudina izdvaja od nas.

Prijavili smo ga učitelju Anđelku, očekujući podršku.
Ljudina je ponosito i dostojanstveno ispričao svoju priču.
Nije rekao šta će postati jer se to tada ne bi ostvarilo. To je njegova sudbina koju je sinoć saznao i mora ostati tajna.
Mi smo bili razočarani a učitelj je prišao i pomilovao Ljudinu po glavi, priznajući da tako i treba biti, rekao:
„Čovjek je velik onoliko koliko se uz njega drugi osjećaju velikima.“
Naš učitelj Anđelko je po ko zna koji put pokazao svoju veličinu koje smo svakim danom bili svjesniji. Prenosio nam je znanje ali ga nije tražio, bio je svjestan naših mogućnosti i tražio je upornost.
Nakon izvjesnog vremena napustio je naš grad a mi smo izgubili mnogo više od učitelja.
Izgubili smo našeg anđela čuvara i učitelja života koji je s pravom nosio prelijepo ime i zauvijek ostao u našim srcima.

Pale se kandilji i čuje se ezan sa minareta obližnje džamije.
Vrijeme je iftara, iz daljine prepoznajem Ljudinin hod. Karakterističan hod po kojem bih ga prepoznao među masom hodočasnika u Mekki a kako ne bih na našem gradskom mostu.
 Po prvi put primjećujem njegov ponosni pogled zagledan u visine, korak mu je lagan kao da ne hoda po zemlji, nego strpljivo bira put sa oblaka na oblak. Bahrudin je odrastao, ali nadimak je ostao. Ljudi su naučili da prava veličina čovjeka ne dolazi od titula, novca ili visine. Prava Ljudina je onaj ko popravlja svijet malim koracima, ko nudi rame kad je teško i ko razumije da smo svi povezani nevidljivim nitima dobrote.

Ja se sjetim anegdote, koja se desila njemu i Ćori, dok su radili kao gastarbajteri u poznatoj slovenačkoj fabrici Sava Kranj i počnem se naprasno smijati.
Ljudina mi maše i uzvraća osmijehom a meni ne izbija iz glave vratolomija dva mladića, ćopavog i ćoravog, dok su iskakali iz brzog voza, Bosna expres na stanici u Prijedoru.
Brzi voz je već usporavao dok se približavao stanici, svjetla perona su se nazirala kroz prozor, a njih dvojica su postajali sve nestrpljiviji. Nakon dugog dana, umorni i željni da što prije stignu kući, jedan drugog su pogledali, onaj kratki, tihi dogovor bez riječi i odlučili iskočiti prije nego što voz potpuno stane.
U trenutku kad su otvorili vrata i skočili na šljunak uz prugu, adrenalin je nadjačao razum. Tlo je, međutim, bilo brže i grublje nego što su očekivali. Ljudina je izgubio ravnotežu, poskliznuo se i pao na bok a patike sa nogu su odletjele par metara dalje, dok je Ćoro doskočio par koraka dalje, ali je i njega brzina ponijela pa je nespretno završio na koljenima.
Nastala je sekunda tišine pa bolan uzdah i nervozan smijeh. Obojica su imali ogrebana koljena i dlanove, na koži su se već nazirale crvene ogrebotine pomiješane s prašinom. Ljudini je rasjekotina iznad obrve lagano krvarila, ostavljajući tanku liniju niz sljepoočnicu. Ćoro je imao natečenu usnicu i tragove šljunka u koži obraza.
Odjeća im je odavala cijelu priču, jakne zaprašene i poderane na rukavima, hlače izgrebane i umazane zemljom, tenisice pune sitnog kamenja. Lica su im bila prljava, razbarušene kose, ali oči su im i dalje svjetlucale uz mješavina šoka, boli i spoznaje koliko je njihova odluka bila nepromišljena.
Dok su se polako pridizali, stresajući prašinu i pregledavajući povrede, više nisu žurili. Stanica je bila tek nekoliko desetaka metara dalje, a voz je već potpuno stajao. Hodali su šepajući, tiši nego prije, svjesni da su zbog nekoliko minuta uštede gotovo platili mnogo veću cijenu.
Putnici u busu za Sanu su iz sažaljenja napravili mjesto za prijatelje iz indijskog filma „Ramo, druže moj“.
Ni rođena ih majke Mine i Petra nisu poznale, a kamo li jarani u Leliju, koji su nestrpljivo čekali devizne momke.

Još uvijek sanjamo snove iz mladosti, a stvarnost nemilosrdno troši vrijeme.
Dobri duh učitelja Anđelka još uvijek bdije i čuva svoje đake.
Ljudina sada provodi vrijeme u lovu na losose. Nije postao ono što mu je mladi imam rekao da ga impresionira i motiviše na rad i učenje. Svako nosi svoj usud i sudbinu sa sobom, drugi ne znaju i ne mogu upravljati tuđim životima, mada bi mnogi to željeli.
Samo Starac neumorno ordinira u operacionoj sali, pitajući u prolazu:
–  „Gdje ste se izgubili, ljudi.“