Admir Jakupović

  Kada je došao u našu čaršiju, sam i nepozvan, odmah je primjećen, ali mu se niko nije obradovao. Prolaznici su zazirali od njega i zaobilazili ga u širokom luku. Policija je mislila da je stigla još jedna propalica, koja će praviti probleme i neprilike.
A familija, komšije, prijatelji, zna samo on, a oni ukratko, o pokojniku sve najbolje.
  Samo su lokalne propalice, pijanci i narkomani, odmah prepoznale svoju žrtvu, jer su životinjskim instiktom znale da se radi o pitomoj i naivnoj ovci koja je izgubila svoje stado.

On se vratio samo u mjesto odakle potiče i gdje je sve počelo. A počelo je sa puno entuzijazma i elana u potrazi za ljubavi, srećom I blagostanjem.

Njegov život je bio težak, od prvoga dana kada je progledao i napravio prve korake po prašnjavoj i prljavoj cesti koja vodi od Sasine prema Sani.
Od tada, njegov cijeli život je bilo traženje pravog širokog puta prema blagostanju, sreći i ljubavi.
Bilo je trenutaka kada je bio nadomak takvom životu, ali je to trajalo kratko, da ni sam ne zna da li je to bila java ili san.
Po prirodi bistro i pametno dijete, odmah se izdvajao u gomili prosječnih i malodušnih.
Socijalna situacija porodice je odudarala od njegovog znanja i ambicija, najprihvatljivije rješenje je bilo odlazak u sjemenište, poput mnoge dijece širom svijeta. Ne ukazuje se, baš svakom djetetu, takva šansa i prilika.
Međutim, već formirani mladić se našao između dva svijeta I dvije ljubavi, stvarne i imaginarne.
Mlad i buntovan, ne prihvata stroge stege i okove vjerskog života, napušta ustanova koja mu u budućnosti pruža sigurnu i ugodnu existenciju.
Pobjedu odnosi uzavrela krv željna ovozemaljske svjetovne ljubavi i uživanja, nauštrb duhovne, tada nepopularne među njegovim vršnjacima.

Dugo je tako hodao po svijetu tražeći ljubav, sreću i blagostanje. Velika predanost traženju života iz svojih snova, nalazila je idolopoklonstvo u stvarima koje su dolazile sa zapada. Prihvatao je brzo i sa velikim entuzijazmom nove pokrete i stilove u svim oblastima života, naročito u muzici, izgledu I oblačenju. Zakačio se za pjesmu „Gastarbajterska“ od grupe Metak, koja je bila njegova omiljena, sa glasnim meketom ovaca na početku pjesme.
Njemu je, iz nekog razloga, odmah bila bliska, a ja  sam vremenom shvatio zašto.

Povremeno je dolazio i odlazio, nikog nije interesovalo kuda, kada i zašto, sve dok se nije nastanio zauvijek u svom selu, nedaleko od grada.
Njegova putovanja su ličila na križni put.
Prevaljivao je stotine kilometara  pješice kao kakav isposnik. Putovanja od Sane, do Save i Drave, su trajala danima i na njima bi bio redovno pretučen, opljačkan i osramoćen.
Iz nekog, samo njemu poznatog razloga, osuđivao se na put kroz trnje, blato i bespoke, spavajući pod nebeskim svodom.

S vremen na vrijeme dolazio je u grad, ali nikada nije zalazio u kafane, mada je piće bilo njegov najveći porok. U potrazi za društvom jeodlazio na mjesta gdje se okupljalo najviše ljudi. Međutim, iz straha ili nekog drugog neznanog razloga, ljudi su ga izbjegavali. Jedino je djeci bio interesantan I zanimljiva pojava. On je prihvatao dječiju igru i ispunjavao im sve želje, koje su postajale sve veće i bezobraznije, prelazile sve granice kulture i tolerancije, te prelazile u izazivanje I začkoljice. On je to prihvatao blagonaklono i roditeljski vaspitno pokušavao odobrovoljiti raspuštenu dječurliju. Jedna meka i naivna duša u svom svijetu nije imala mjesta za zlobu i lukavštine.

  Kako je vrijeme prolazilo, sve više je izbjegavao ljude I povlačio se u sebe. Sve više razočaran u ljude I svijet oko sebe, stvarao je svoj paralelni svijet u glavi, a u tome mu je obilno pomagao alkohol.

Sretao sam ga na raznim mjestima, uvijek u istom položaju, sjedio je na zemlji sa ispruženim nogama, naslonjen leđima na zid nekog objekta,  a pored njega vojnički ruksak u kojem je obavezno bila velika flaša od dvije litre najjeftinijeg piva.

Posljednji put sam ga vidio prije petnaestak dana, nalazio se u istom položaju, nogu pruženih po trotoaru, naslonjen na zid nekadašnjeg podruma pića pokraj katoličke crkve.
Da li je samo slučajnost ili ima neka veza između njega i mjesta boravka, mogu samo predpostavljati.
Lemi, kako je volio da ga zovem dodajući sam
ime frontmena grupe Motörhead Lemmy Kilmistera, smatrajući da imaju oba iste životne sudbine,
je otišao na neko bolje mjesto.

Lemi je otišao zauvijek.
Nadam se na bolje mjesto
i da će tamo pronaći ljubav, sreću i blagostanje.

Mile Šalić
Sasina, .1961. – 30.09.2020.