Admir Jakupović

U gradu na devet rijeka pričaju da je to bilo negdje sedamdesetih, kad je u Sanskom Mostu još sve išlo sporije, a ljudi više vjerovali jedni drugima nego papirima.
Pojavio se čovjek, niko više nije siguran odakle tačno. Nije bio glup, naprotiv. Radio je ranije kao dostavljač lijekova, raznosio kutije po apotekama, bolnici, ambulantama. Znao je nazive lijekova napamet, znao ko šta uzima, ko se na šta žali. Slušao, gledao, pamtio.
Vremenom je počeo pomagati ljudima. Prvo sitno:
“Uzmi ovo za bolove.” “Popij ovo tri puta dnevno.”
Ljudi su rekli, zna čovjek. Nije galamio, nije se hvalio, samo je pustio da drugi to zaključe.
A onda je prešao granicu i počeo se predstavljati kao doktor, završio je medicinu ali još nije dobio diplomu. To je samo stvar papirologije, da ga pozovu na promociju. U gradskom Domu zdravlja jedva dočekaše stručni kadar, obradovaše se novom kolegi i zaposliše ga. A narod, kad vidi bijeli mantil i samopouzdanje, ne pita puno.
Dolazili su ljudi. Glava boli, on napiše recept. Zub boli, napiše recept. Temperatura visoka, napiše recept.
I sve bi to išlo dok jednog dana nije počelo da škripi.
U lokalnoj apoteci radio je jedan iskusni i vrlo cijenjeni apotekar. Precizan čovjek, tih, navikao na red, nije volio improvizaciju, a svoj posao je volio i radio sa velikom pažnjom i odgovornosti. Nije volio nagađanja. Kod njega je sve imalo svoje mjesto, bočice, kutije, kreme, zavoji, flasteri, recepti i riječi. Počeo primjećivati nešto čudno.
Gleda recepte. Jedan, isti lijek. Drugi, isti lijek. Treći, opet isto.
Kaže sebi:
“Dobro, hajde, možda je takav period.”
Ali kad je već deseti recept otvorio, svi isti.
Andol.
Za sve. Za bolove, za kašalj, za stomak, za živce, za sve samo Andol.
Tu njemu nešto klikne.
Sačuva par recepata, pogleda potpis, isto ime. Dođe sutradan ranije, raspita se ko je taj doktor. Niko ga zapravo nije znao kako treba.
“Ma, onaj novi”,
kažu.
I onda jednog dana, uđe taj doktor u apoteku. Prišao je pultu, klimnuo glavom kao da se poznaju godinama.
Apotekar nije uzvratio osmijeh, samo je spustio ruku na hrpu papira, pogledao ga, pa mirno rekao:
“Doktore, molim Vas da meni objasnite, kako to da kod Vas sve ide na isti lijek?”
Ovaj se nasmije, malo se zbuni, pa pokuša okrenuti na šalu:
“Pa jednostavno, narod voli provjereno.”
Apotekar tada izvadi hrpu recepata, spusti pred njega i kaže:
“Ne voli narod provjereno, nego vi ne znate bolje.”
Tu je sve puklo. Ne naglo, više kao tiha pukotina kroz koju se sve počne urušavati.
Riječ po riječ, pogled po pogled, priča je izašla na vidjelo. Prebrzo da bi se zaustavila, presporo da bi se mogla sakriti.
Priča kaže da je pokušao nešto objasniti, pa se izvlačiti, pa čak i naljutiti. Ali bilo je kasno. Već su drugi čuli. Ubrzo je došla i provjera.

U Sani još uvijek pričaju da nije bio samo snalažljiv, bio je i mlad, lijep i dotjeran. Uvijek uredan, kosa na mjestu, govor miran, siguran. Nije djelovao kao neko ko glumi, nego baš kao pravi doktor.
I tu je bila njegova najveća snaga.
Muškarci su ga rado zvali za sto, zna pričati, zna slušati i zna se ponašati.
Nije bio nadmen, nije gledao s visine. Sjeo bi, popio, našalio se.
“Naš čovjek”,
govorili su.
A djevojke.
Tu priča uvijek dobije malo više boje.
Kažu da su sesame javljale kad dođe u ambulantu, nalazile razloge da ga opet vide, donosile kolače, kafu, sitnice.
Nije morao ništa posebno raditi, njegova pojava je radila za njega.
U takvoj atmosferi, niko nije ni pomišljao da ga provjerava.
Ko bi posumnjao u takvog čovjeka?
Doktor, fin, obrazovan, još uz to i zgodan, savršena slika.
I baš zato je sve trajalo duže nego što bi inače.
Jer nije prodavao samo znanje, prodavao je povjerenje, šarm i sigurnost.
I u jednom trenutku, sve ono što ga je podiglo, počelo je padati.
Jer kad je istina izašla, ljudi nisu prvo pričali o lijekovima, nego:  “Kako nas je mogao tako gledati u oči?”
“Kako nismo vidjeli?”
A najviše su šaptale one koje su ga najviše branile.
I tako je ostao zapamćen ne samo kao lažni doktor, nego kao čovjek koji je skoro uspio da postane ono što nije bio, samo zato što je izgledao i ponašao se kao da jeste.

Neki kažu da su ga odveli i sudili. Neki da je preko noći nestao. Neki čak tvrde da nije bio loš doktor, samo nije imao papir.
Ali jedno je ostalo isto u svakoj verziji, otkrio ga je apotekar i odalo ga je, Andol za sve
I tako je ostala priča. Niko više nije siguran kako se zvao, ali svi pamte jednu stvar, ako ti doktor da isto za sve, nešto tu nije u redu

Niko se nije slagao oko kraja, ali su se svi slagali oko jedne stvari, bio je uvjerljiv.
Možda baš zato što je i sam, negdje duboko, vjerovao da može biti ono što je glumio.
A u Sanskom Mostu je ostala priča, koja se graniči sa legendom o lakovjernim ljudima, koje je lako prevariti.
Ne o čovjeku bez diplome.
Nego o tome kako je ponekad dovoljno da izgledaš kao nešto, da bi ljudi povjerovali da to i jesi.
Sve dok neko ne pogleda pažljivije.
I ne pročita šta zaista piše na papiru.