Admir Jakupović

Sreo sam ga kod Lovca, išao je svojim uobičajenim žurnim i dugim korakom onako visok i koščat, uspravan i ponosan. Pitao sam ga da mu se pridružim, odgovorio je da može ne prestajući da hoda sa blagim smješkom na licu. Zamolio sam ga da malo uspori jer nisam mogao pratiti njegov tempo. Zastali smo kratko na mostu. Nije mnogo pričao, svaka mu je riječ bila dukat. Rekao mi je iskreno, da dobro živi i da se kvalitetno hrani, još uvijek bistre glave i kratkih rečenica u kojima je bilo dosta mudrosti i života.

Kršu znam još kad je bio dijete, živio je tada sa tragično preminulim dajdžom Mrvicom i svakodnevno navraćao u našu trgovinu. U početku ga nisam ozbiljno shvatao i često sam se znao šaliti s njim, a on je bio ćutljiv i povučen dječak.
Nisam tada razmišljao ni shvatao njegove poglede na svijet i život, a on me je naprosto natjerao da iz korijena promijenim svoje mišljenje o ljudima i životu.
Jednog dana sam ga kritikovao zašto se druži sa Hapom, sitnim lopovom i prevarantom. Rekao sam mu sve najgore o Hapi, udrobio sam tu svašta, nešto što znam a najviše što ne znam i što sam od drugih čuo. Zapravo Hapu nisam nikada upoznao, osim što sam ga ponekad viđao u prolazu. Meni nikada nije napravio nikakvu štetu.
Kršo je lagano progovorio sa blagim smješkom na usnama: „Trebam i ja imati prijatelja. Mene on nikada nije prevario, niti izdao!“
Dvije proste rečenice koje su snažno djelovale na mene. Ostao sam bez teksta. Kršo me je naprosto izuo iz cipela.
Shvatio sam da je u pravu.
Natjerao me na razmišljanje o prijateljima, ljudima, empatiji, ljubavi i životu.
Da se drugačije ponašam i odnosim prema svemu na ovome svijetu.

Ja se nadam da sam poruku shvatio i da sam postao nešto bolji nego što sam bio, ili bar tako mislim. A ako i nisam, bar imam želju.