Admir Jakupović

Te noći, Sana je disala drugačije ili se meni samo činilo.
Grad je stajao na ivici nečega što još niko nije znao imenovati, ali su svi osjećali u tijelima. U zraku je bilo hladnoće, zebnje, straha i nade u istom dahu. Pozornica je svijetlila kao brod usidren u mraku, puna ljudi koji su došli ne da se zabave, nego da se uvjere da još uvijek pripadaju jedni drugima. Nisu nosili zastave, nisu pitali ko je ko. Donijeli su samo sebe i jednu jednostavnu želju, da se ovo zlo koje se kotrlja preko vijesti ipak može zaustaviti.
Kad je muzika počela, trg je proključao, zidovi okolnih zgrada su zadrhtali. Gitare su rezale tišinu koja se danima taložila u grudima, bubnjevi su kucali kao srce koje odbija stati. Glasovi s bine nisu pjevali samo pjesme, pjevali su sjećanja na ljetovanja, kupanja u Sani, šetnje na korzu, poljupce u parku, putovanja bez granica, ljubavi koje nisu znale za pasoše.
Hiljadu mladih sanjana pjevali su zajedno. Neko je plakao, neko se smijao, neko je grlio potpunog stranca. U tom mraku gradskog trga činilo se da je mir moguć, da je dovoljan još jedan refren, još jedan aplauz, još jedna ovakva noć da se sve okrene, da prestane.

A sve je počelo spontano, mladalački iskreno i neplanirano. Gledali smo koncerte na televiziji koji su se direktno prenosili iz Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Tuzle, Zenice i Bihaća. Rekli smo jednostavno
„Mi to možemo!“
Ne treba nam nikakav Yutel za mir. Brzo je pao dogovor po sanskim kafićima. Dogovoreno je da se kafići zatvore dok koncert traje. Svi su bili za, bez izuzetka. Svi su htjeli učestvovati, svirati, pjevati ili na neki drugi način doprinijeti u organizaciji.
Ali nije sve bilo tako jednostavno.

Problem je bio u administraciji, kako dobiti dozvolu od milicije za javno okupljanje. Ipak, sve se riješi kad se želi, u pomoć je priskočila Omladinska organizacija grada koja je preuzela odgovornost i podnijela zahtjev.
Na radio Sani Alen je u svojoj emisiji najavljivao protestni skup sanske omladine pod nazivom „Nećemo valjda biti mi, ta posljednja generacija…“
Okoš bokoš je napravio genijalne skečeve i prigodno obrađenu pjesmu.
Ćif je u ladi nivi vatrogasnog društva „Sana“ kružio ulicama grada i preko lajavca najavljivao  miting uz prigodne i brutalno iskrene doskočice.
„Ja neću da pucam, hoću da tucam.
Ja neću da puzim, hoću da guzim!“

 Milicija je dozvolila okupljanje na gradskom trgu u vremenskom periodu od 17 do 20 sati.
Obezbjeđivali su prostor i zatvorili pristupne ulice trgu. Ja sam uzeo tamić od kuma, dok je brat vozio moj kamion zastava i ta dva kamiona smo parkirali jedan uz drugoga, što je činilo binu za izvođače. Edo je postavio svoj razglas, a učesnici su postavili svoje instrumente i pojačala. U programu je učestvovalo desetak sanskih rok bendova.
Trg se dobro popunio omladinom i zainteresovanim građanima.
Nije bilo priče i političkih govora, samo svirka.

 Šteta što je Sana uvijek daleko od medijskih centara, kao Sarajevo, Bihać ili Tuzla da televizija prenosi uživo miting. Ali je danas pokazala da nije daleka provincija, a Gumi je video kamerom snimao sve nastupe bendova.
Jer niko te noći nije želio rat, u ratu gine mladost, najbolji dio jednog naroda. U ratu se ne postaje heroj, to je najskuplja i najkrvavija laž, jer rat je puko preživljavanje. Rat ne traži hrabre, nego mlade i naivne. Hrabrost se ne mjeri oružjem, a čast sa količinom municije. Pravi heroji ne idu u rat nego oni koji čine sve da rata ne bude.
Jer u ratu nema pobjednika, svi gubimo. A barem tu noć su sanjani pobijedili i bili heroji nekoliko sati.
Kuso i Dero su razvalili fantastičnim izvođenjem Bebekove pjesme:
„Šta se ovo, majko moja, sa mnom dogodi.
Slomilo se sve u meni, grom me pogodi..“
Kao da je pisana za ovaj trenukak.
Svi su se trudili da ostave utisak i daju svoj mali doprinos velikoj i humanoj stvari.
Niko nije ostao ravnodušan na Bejin fantastičan glas i nezaboravno izvođenje legendarne pjesme „Dolazi zima“.
Da kalendarski je proljeće ali u našim srcima strepnja da dolazi zima, duga i hladna.

 Na kraju su se svi izvođači i nešto prijatelja iz publike popeli na binu, odnosno na dva kamiona i zajedno provozali jedan krug ulicama našeg grada uz pljesak i pjesmu, vođeni vatrogasnom mladom nivom i u pratnji milicije.

 Isto veče uključili smo videorekorder i tv na razglas kafića i gledali u Spajderu snimak koncerta koji je napravljen na vhs kasetu.
Neki su bili razočarani u pojedine gazde kafića koji nisu zatvorili svoje lokale u vrijeme mitinga kako su se prethodno dogovorili.
Ne znam otkud znaju da su neki kafići radili ako su bili na trgu.
Opet dezinformacije i laži.
Uvijek neko namjerno kvari lijepe stvari.
Kako ljudi mogu da žive sa tim i od toga.
Ne razumijem.
Bio je ovo tako lijepi dan i noć.
Ponosan sam na sve moje sanjane, moju raju, jer sve je prošlo u najboljem redu, bez problema i incidenata.
Nikad na jednom mjestu nisam osjetio toliko pozitivne energije, toliko nade da ćemo zaustaviti probuđeni užas, toliko vjere da će obična, topla ljudskost i bliskost nadjačati zlo.
Mada je zemlja bila već zahvaćena ratom, moglo se još kretati velikim njenim dijelom, ali su svi strahovali pred zlom koji su predosjećali da dolazi.
Biti na gradskom trgu značilo je biti na pravoj strani.
Za to vrijeme oni koji su htjeli rat, snovali su nešto drugo u svojim jazbinama, prekrajali mape i povlačili crte tu između nas ujedinjenih u tome da su zlo i mržnja uzaludni i da ne mogu postići ništa pred snagom i energijom dobra i zajedništva.
Ali izvan trga, istorija je već imala druge planove.
Koncert je trajao dogovorena i dozvoljena dva sata, ali je u sjećanju ostao kao tren, kratak, blistav, gotovo nestvaran. Kao svijeća upaljena na vjetru. Svi su to znali, i niko to nije htio izgovoriti naglas.
Kad su se svjetla upalila i ljudi krenuli kućama, Sana je ponovo utonula u tišinu. Ulica je bila ista, ali koraci su bili teži.


Neko je tada pomislio, ako ovo ne uspije, ništa neće.
Rat nije stao. Grad je kasnije gorio, gladovao i krvario. Mnogi koji su te noći pjevali zajedno, kasnije su se našli na suprotnim stranama, ili se više nikada nisu sreli.
Ipak, ta noć nije bila uzaludna.
Ostala je zapisana kao dokaz da je, makar na nekoliko sati, muzika bila jača od topova. Da je postojao jedan trg, jedan grad i jedan trenutak u kojem je mir bio stvaran, opipljiv i zajednički.
Nestalo je ono što nas je povezivalo, a to je jedna mladost. Mnogi su otišli zauvijek, nestala je i video kaseta ali će ostati ovaj zapis.
Kao tiha zakletva koju niko nije uspio održati, ali se nije zaboravila.