Admir Jakupović

U tiho predvečerje u Sanski Most, kada se svjetla polako pale a gradske priče prelaze iz šapata u uzbuđenje, dolazi nešto što se ne viđa svaki dan.
Na starom, dobro poznatom igralištu Partizana, gdje su generacije ostavljale tragove djetinjstva, uskoro će se odigrati spektakl koji pomjera granice mogućeg.
Kažu da dolazi čovjek kakav se rijetko rađa.
Zovu ga Kareli, najjači čovjek na Balkanu.
Ali snaga nije ono što ga čini legendom, ljudi šapuću da jede staklo kao da je hljeb.
Da gumu žvače kao da je voće, da željezo savija i na kraju pojede.
Neko tvrdi da je vidio cijelo biciklo kako nestaje pred njegovim očima, pojede ga za čas.
Drugi kažu da je to nemoguće.
A treći samo čekaju da vide vlastitim očima.
Biće to noć kada će se nevjerica sudariti sa stvarnošću.
Noć kada će hrabri gledati bez treptaja a ostali okretati glavu.
Miris uzbuđenja već je u zraku.
Grad bruji. Djeca prepričavaju. Odrasli sumnjaju.
Ali jedno je sigurno,
kada se svjetla upale, a masa utihne.
Kareli izlazi.
I tada više ništa neće biti isto

Kažu da nije Kareli bilo kakav čovjek.
Kažu da je on naš.
A čiji bi bio, ta ljudeskara, ako ne naš.
Iz brda i magle podno Grmeča, gdje vjetar nosi priče starije od pamćenja, rodila se ta ljudina.
Grmečlija iz Bosanske Krupe.
Dok su druga djeca učila prve korake, on se, kažu, igrao s vukovima.
Nisu ga dirali jer su prepoznali svoga.
Kad je stasao, nije tražio društvo ljudi.
Kažu da je u planini tražio medvjeda i našao ga.
I da se nisu hrvali iz mržnje, nego da vide ko je jači.
Onda je došlo vrijeme kada su ga poveli dalje, u Osmu ofanzivu, ne da ratuje, nego da pomjera granice.
Kažu, stigao do ravnica Vojvodine, pa ostao.
Ali svijet je brzo čuo za Karelija.
Vodili su ga preko bare i pokazivali kao čudo.
U šumama Kanade je čupao hrastove golim rukama. A kad bi se pojavio u divljini Amerike i oni najstrašniji grizliji birali su da nestanu prije nego da ga sretnu.
I sad, poslije svega toga, vraća se tamo gdje je sve počelo. U svoju Krajinu, svoj Grmeč.
U Sanski Most.
Ne da dokazuje.
Ne da se hvali.
Nego da narod vidi,
da legende nisu samo priče.
Jer neke, hodaju među nama.

Igralište Partizana bilo je prepuno. Kao da je cijeli Sanski Most došao na da vidi čudo neviđeno. Stari, mladi, djeca na ramenima, žene s maramama, momci naslonjeni na ogradu, svi čekaju.
Nema ko nije došao.
Tu su, naravno, i oni bez kojih ne prolazi nijedan događaj.
Muta Zemljak, Mejra i Pišta. Muta već uveliko priča kako je on jednom vidio sličnog lika u Njemačkoj.
Mejra je već odlučila da neće gledati kad počne jesti, da joj ne zgadi hranu.
Pišta je najglasniji, gura se naprijed, kunući se da će prvi vidjeti kako pojede to biciklo.
Svjetla su slaba, ali dovoljna da se vidi uzbuđenje na svakom licu.
Negdje u pozadini neko prodaje sjemenke, drugi koktu i sokove od sodara, neko zviždi, neko doziva rodbinu kroz masu.
A onda.
Tišina.
Kao da je neko utišao cijeli grad jednim pokretom.
Svi pogledi prema sredini.
Niko ne diše kako treba.
I tad iz tame, sporim korakom izlazi Kareli.

Megafon krči, pišti, pa se jedva probije glas kroz masu na igralištu Partizana:
— “Narode, pripremite se!”
I to je to. Nema muzike, nema reflektora, samo glas, noć i hiljade očiju.
Kareli ne žuri.
Staje na sredinu, pogleda oko sebe kao da broji svakog čovjeka na igralištu Partizana i bez riječi uzima čašu.
Krck.
Tišina puca zajedno sa staklom.
Žvače polako. Kao da je najnormalnija stvar na svijetu.
Negdje iza, Mejra okreće glavu.
Pišta skače: “Vidi, vidi, živ bio!”
Drugo po redu, ide željezo.
Savija komad, pa ga zagrize. Zvuk reže kroz noć.
Ljudi se hvataju za glavu, ali niko ne ide kući.
A onda, dolazi biciklo, poznate marke Rog.
Neko iz mase dobacuje:
“Nemoj, bolan!”
Ali već je kasno.
Kareli ga podiže kao igračku. Točak škripi, metal zveči i polako nestaje dio po dio.
Muta šuti prvi put te večeri.
Ali to nije kraj.
Iz tame izlazi kamion.
Masa se razmiče. Megafon opet krči:
— “Sad gledajte dobro!”
Kareli uzima sajlu.
Stavlja je među zube.
Zategne.
Mišići mu se napnu kao konopci.
I onda, povuče.
U početku ništa.
A onda, kamion zadrhti.
— “IDE!” — viče neko.
— “KOČI, MUTA!” — prolomi se masa.
Ali Muta ne koči.
Točkovi se okreću.
Kareli vuče.
Zemlja podrhtava.
I prije nego što iko stigne da shvati, ide nova ludost.
Donesu dvije fosne.
Kareli legne na zemlju, a fosne spuste preko njega.
Tišina. Ona teška, što pritisne uši.
Muta sjeda za volan.
— “Nemoj, bolan…” — čuje se negdje tiho.
Motor zagrmi.
Kamion kreće.
Polako, pa preko fosni.
Direktno preko Karelija.
Ljudi vrište. Neki zatvaraju oči.
Pišta ne trepće.
Mejra se moli naglas.
Točkovi prelaze.
Jedan.
Pa drugi.
I onda, mir.
Sekunda. Dvije.
Vječnost.
Fosne se podignu.
Kareli ustaje.
Otresa prašinu sa sebe kao da je pao sa stolice.
Pogleda masu i prvi put te večeri, nasmije se dižući ruke u zrak.
A Sanski Most eksplodira.