Admir Jakupović

Jalijaši iz Stanične ulice bili su strah i trepet cijelog željezničkog naselja. Doduše, više su bili trepet, jer strah su imali i sami. Nisu bili zli po rođenju, samo su naučili da se snaga pokazuje glasno, a strah sakriva iza smijeha i grubih riječi. Hodali su u čoporu, da se ne bi vidjelo koliko je svaki od njih sam zapravo nesiguran. Ali voljeli su se predstavljati tako, dok ne bi naletili na jako ili očev poziv, tad bi se svaki pokako. Razbježali bi se kao vrapci s krova, spuštenih glava, s rukama u džepovima, još uvijek tvrdi na riječima, ali meki među koljenima. Nas trinaest, nesretan broj za onoga ko uleti u pakleni stroj. Trinaest veličanstvenih po uzoru na western film koji smo obožavali i bezbroj puta gledali.
Slika nastala ispred rudničke zgrade preko puta parka na stanici, jalijaši stoje ispred sodare a u pozadini se vidi zgrada Željezničke stanice Sanski Most.
Jalijaši, iste godine, iste frizure, ista garderoba, isto piće kokta a jedna lopta. Isto dvorište, isti snovi, isto igralište Partizana, ista prljavština i kraste na koljenima, isti ožiljci na laktovima i uvijek ista svađa, čija je lopta, a ko je na golu.
Zapišali smo svoj teritorij i nastojali biti nesalomljivi, dok život nije umiješao prste i promiješao karte.

Bandu Jalijaša su predvodili Grka i Dofu, uvijek prvi u svađama, a posljednji kad je trebalo preuzeti krivnju. Kiosk na autobuskoj stanici odmah uz restoran Zvijezda bio je često na udaru ovih momaka. Sodara i slastičarna su redovno plaćale svoju pikslu. Kiosk je bio u državnom vlasništvu pa se redovno prijavljivala šteta. Srbijanac i Albanac, vlasnici privatnih obrta su trpjeli pričinjenu štetu. Blizina autobuske i željezničke stanice ih je rano izgradila u poslu.
Najglasniji među nama bio je Grka, Imao je brz jezik i spore misli, ali kad bi neko drugi pogriješio, on bi prvi bacio kamen i uvijek neku tešku riječ. Ljudi su ga se klonili, a djeca su prelazila na drugu stranu ulice. Kao neko piće koje ostavlja gorak ili po nama grk okus, takav je bio Grka. Ukidanjem željeznice mnoge su porodice napustile grad. Tako je Grka odselio u Prijedor i od tada nema vijesti o njemu. Znajući ga, Grka ako do sad preživi, mogao bi da živi između Tunjica i Foče.
Dofu se u svakoj prilici morao isticati i pokazati moć. Kod koga bi se lopta mogla nalaziti, nego kod najvećeg autoriteta i vođe. Pravi poglavica svog plemena je imao nadimak Dofu dva jezika, zbog njegovog frfljanja kad priča. Dofu je otišao sa ćirom, živio je u Zenici, gdje je preminuo početkom januara 2026. godine.
Trzuc je bio najveći i najstariji među nama, tih, ali s pogledom koji je govorio da je prošao više tuča nego svi ostali zajedno. Kad bi se on pojavio, čak bi i Grka spustio glas, a Dofu sakrio iza nas. Stariji su ga zvali Pjorić, po ocu Pjoru, mada je rano prerastao oca, ali je vječno ostao u njegovoj sjeni.
Žak je bio najveći šminker u jaliji. Najljepŝi osmijeh ulice. Takav je bio cijeli život, francuska škola i lijepi maniri, a takav je otišao u mirovinu. Kada ga vidite znate da je rođeni gospodin. Opština Janja i grad Bijeljina su dobili uzornog i primjernog građanina.
Vinaz uvijek spreman na šalu. Tako i na fotografiji drži dva prsta iznad Patkove glave. Nikad ne znate šta smišlja, da li novu šalu ili inovaciju oko bicikla ili struje. Zato smo ga zvali strujomjer. Ni struje se ne boji koliko Radane. U Prnjavoru živi dvanaest pripadnika različitih naroda i trinaesti Vinaz.
Pikac se nikada nije posebno isticao, a mogao je, na slici je sakriven iza Dofua i doktora. Samo familija, komšije, školski drugovi i ono malo kineza znaju da ima sestru bliznakinju. Napravio je veliku košarkašku karijeru, mada će mnogi reći da su bili bolji od njega. A on je učio od najboljih, to će vam Eni sa Redka uvijek potvrditi. Danas živi širom regiona, gdje ga košarkaški putevi odvedu.
Doktor je uvijek bio doktor, osim kad bi se igrao basket, tada je bio Kinđe. Da li je to tada upućivalo na njegovu buduću specijalizaciju, nije teško znati.
Imao je i tada bogat riječnik kojim se isticao naročito kada bi gubili nogometne utakmice, što se nije rijetko dešavalo. Iako je najškolovaniji, jedini je ostao da živi u Sani, u starom komšiluku. Kažu da čovjek danas vrijedi onoliko koliko posjeduje pasoša. Doktor posjeduje nekoliko dokumenata raznih država i prema tome je veoma bogata osoba.
Ja sam prva osoba koja čuči i to ne slučajno, jer uvijek je u meni čučao skriveni talenat za razne stvari. Mnogo toga započnem, radim, vidim da znam i ostavim, neka drugi završi, meni je dovoljno da sebe uvjerim da mogu i znam. Uvijek samozatajan, pa i na slici odvojen od ostatka ekipe. Ja nisam odavle. Što bi rekli, samo šuti i kutri.
Miki je najzabavnija, najzaljubljivija i najtragičnija osoba ne samo u jaliji, nego koju sam poznavao.
Najbolje znajući te osobine svoga sina, Ago je napravio kuću kod bolnice. Odselili su čim je Miki ušao u pubertet, završetkom osnovne škole.
Mnogo je ta selidba pomogla njegovom zdravstvenom stanju, a i poslom je bio vezan za bolnicu. Samo jednom, od brojnih intervencija, je hitna pomoć zakasnila i to je bilo kobno za Mikija.
Afko je živio u staničnom naselju kratko, ali dovoljno dugo da njegov Zoga napravi ovu fotografiju prije selidbe u Banja Luku. Posljednjih tridesetak i kusur godina je Amer i živi preko bare.
Švabe bi rekle Army, što nije daleko od istine.
Patak je poznavao samo jednu riječ, a to je ona po kojoj je dobio nadimak. Bio je prepotentan i nadmen, svi su za njega bili patci, što je u njegovom značenju bilo papci. Pošto je uvijek želio više i bolje, otišao je sa ćirom u Prijedor. Nije se više vraćao uz vodu.
Mito nije nudio novac, nije ni farbao stative, ali je zato lupao bubnjeve. Jedini je nastavio porodičnu tradiciju i ostao vjeran željeznici. Imao je težu povredu na poslu, sada je umirovljenik u Prijedoru.
Amku pamti generacija kao dobrog gitaristu u duetu sa Čehajom. Jedan od prvih svršenih učenika sanske muzičke škole, ili što bi rekli pismeni gitarista. Mirovinu je ostvario u Danskoj, jednoj od poželjnijih zemalja za primati penziju.

Jednog dana na igralište Partizana je došao novi momak, tih, sa knjigom pod rukom. Sjeo je na klupu uz košarkaški teren i počeo da čita, kao da oko njega ne postoje pogledi puni izazova. Jalijaši su mu prišli, spremni na uobičajenu predstavu.
„Šta to čitaš, profesore?“
– dobaci mu Grka.
Momak podiže glavu i mirno reče:
„Priču o ljudima koji misle da su jaki jer su glasni.
A zapravo su samo uplašeni da budu tihi.“
Nastade kratka tišina.
Prvi put neko jalijašima nije uzmakao, niti se pravdao, niti pokušao da se dopadne.
Samo je rekao istinu, jasno i direktno.
Jalijaši se raziđoše bez smijeha.
Tog dana nisu izgubili svoju reputaciju, ali su izgubili iluziju da je strah isto što i poštovanje.
A Admir je, prvi put u životu, otišao kući razmišljajući da možda prava snaga ne stanuje u pesnici, nego u miru da budeš ono što jesi bez čopora.