Admir Jakupović

Kada je preselio bilo mu je 103 godine, a prema nekim pričama i papirima čak 105 godina.
Rodio se Ibrahim Jakupović, po porodičnoj lozi zvani Sejdić, u Pobriježju 1866. godine, od oca Dede i majke Šećere Šeće Drobić. U matičnim knjigama se zavelo drugačije, zbog opravdanih razloga za ta vremena.
U ono u što sam siguran je da sam ja tad navršio 10 godina svog života, a to je bilo 1971.godine.
Dženaza je bila velika a prisutni ljudi su nosili njegov tabut podignut iznad svojih glava, cijelom dužinom puta od džamije do porodičnog mezarja, što je bio znak velikog poštovanja.

Ibrahim je bio zemljoposjednik, ali se bavio i manufakturnom trgovinom.
Imao je vlastiti dućan u Pobriježju u kojem su se snabdijevali svi mještani okolnih sela.
On je valjda iz potrebe, kako sam kaže, otvorio magazu, najprije jr počeo raditi žitom, a onda je nastavio sa živežnim namirnicama potrebnim tadašnjem življu. Držao je najviše pšenicu, brašno, so, kafu, šećer, rižu, grah i tome slično.  Cijenjen i poštovan od sviju, za njega se nadaleko čulo, glas o njemu je došao i dalje nego je on išao nabavljati robu, tako daleko da ni sam nije znao, niti se tome nadao.
Svi su u sanskom kraju bili njegove mušterije, dok su god mogli u magazu dolaziti, odnosno dok vlast nije zabranila rad, a to je trajalo preko 40 godina.

Ibrahimov dućan se nalazio na dosta prometnom mjestu, što mu je omogućavalo dobar profit od mnogih putnika namjernika koji su plaćali gotovinom. Dućan se nalazio na raskrsnici makadamskog druma za Stari Majdan, Prijedor, Demirgrad, Kamengrad i Bojančić, odmah poslije drvenog mosta kojim se išlo u čaršiju. Sanski Most je bio na pola sata hoda, odmah iza brda Žutulja.
Dobar položaj dućana je omogućavao Ibrahimu finansijsku stabilnost i moć, koja ga nije osilila, nego je omogućila bolji izbor robe te širokogrudnost i izdašnost prema lokalnom stanovništvu koji su ipak imali veliku privilegiju u dućanu.

Većinom su stalne mušterije nosile na vjeresiju i to ne na knjižicu nego je Ibrahim, nisu ga zvali ni Ibraga, ni Ibro, to bilježio u svoj tefter.
Kroz čitavo to vrijeme, nikad niko nije opazio da im je nešto više ili skuplje upisao. Niko se Ibrahimu nije žalio, niti se gdje takvo što spomenulo ili pričalo.
Pare za dug obično je znao samo dužnik i niko drugi. Prilikom plaćanja duga obično bi Ibrahim precrtao dug, a onda mušteriji u džep turio šaku suhih šljiva, smokava, oraha ili suhih krušaka, da se ponese djeci ili unucima.

Ibrahimov dućan je bio pod nekom starom drvenom građevinom izgrađenoj na staroj magazi, gdje se žito držalo i prodavalo. To je bio obični bosanski dućan sa ćepenecima i to najprije dva, a kasnije i tri, pa onda čitavo tuce i bijahu dosta puna. I kad nije bilo mušterija, Ibrahim je izrezivao kožu ili držao Kur’an u ruci te pobožno se Allahu molio.
Rijetko se kod njega u dućanu viđalo besposlenih sijeldžija, jer je Ibrahim morao silnu zemlju obraditi, stoku namiriti, a i u džamiju stizati.
Muhabetio je sa dostovima u hladnim zimskim danima, kad je posla bilo slabo i malo.
Nedjeljom bi sa ahbabima išao u lov i nikad se nije vraćao praznih ruksaka. U lov je išao sve dok nije obnevidio, te je slučajno upucao vlastitog lovačkog kera. To mu je bio išaret da se ostavi puške i lova.

Ibrahim je bio čovjek srednjeg stasa, nosio je bosansko odijelo i kratki fes na glavi, a zimi veliku i dugu šubaru. Lice mu je bilo crnomanjasto i simpatično, tek mu je bio jedan donji očni kapak nešto zavraćen, pa se to malo neugodno doimalo, dok te ne osvoje blage riječi Ibrahimove.
Pred Ibrahovim dućanom svako jutro bilo je po tuce siromašne djece, najviše siročadi, koji su čekali Ibrahima da im da po “cenera” da kupe somun i idu u mejtaf.

Ibrahim je imao bosansku kuću na sprat sa krovom na četiri vode, kako se to obično nazivalo, što je značilo na sve četiri strane svijeta.
U prizemlju kuće je Ibrahim držao blago kako je nazivao ovce, krave i konje. Na spratu je živio Ibrahim sa svojom hanumom Đulom rođenom Burnić i svojim evladetom, od tri sina Miralem, Sulejman, Dedo i tri kćeri Meleća, Rabija i Hatiđa.
Kuća je bila uvijek svježe okrečena u bijelo a krov na četiri vode, što je bio način stare bošnjačke gradnje tog vremena. U potkrovlju se zimi sušilo meso, po nekoliko ovčijih pastrma i goveđa vješalica.
U avliji je uvijek bilo puno razne peradi koju je povremeno uznemiravao pas šarov svezan na lanac ispod kolnice. Dok su se kokoši širile po avliji, patke su puštane kroz kapiju da bi cijeli dan provodile plivajući po rijeci Blihi. A rijeka Bliha je tada bila bogata sa ribljim vrstama, da su pastrmku lovili sa ručno pletenim sepetima.
Iako Ibrahim nije imao toliko veliku kuću, opet je odlučio jednu sobu da mu bude ahar, a to je besplatno konačište i hranilište za putnike, u koje su dolazili najviše pobožni muhadžeri sa istoka.
Još znam da je Ibrahim mnogo dugova oprostio i mislim da nikog nije tužio, a svojoj djeci je dobro imanje ostavio. A sigurno je da je učinio i još dosta drugih dobrih djela, za koje ja nisam saznao, a on je i radio tako da ne zna dunjaluk, kako bi sam kazao da ne zna lijevica što daje desnica, ali i iz ovih nekoliko primjera vidi se njegovo merhametli srce i njegova velika i dobra duša.

Ibrahima pamtim kao blagog, starog i mudrog čovjeka koji nije puno pričao, ali kad bi koju rekao, svaka je bila zlata vrijedna, za upisati u musaf.
Imao je svoju drvenu klupu pored puta ispred porodičnog mezarja na kojoj je znao sjediti povazdan i ispraćati pogledom prolaznike.
Najviše je volio posmatrati svijet oko sebe i prema ponašanju insana, hajvana i prirode, dolazio do zaključka kakav nas vakat očekuje. Ničemu se nije ibretio, niti se čemu dao iznenaditi, sve je prihvatao kao normalno i Allahovu milost.
Kad god sam imao prilike, sjedao sam na klupu do Ibrahima, a on bi podigao glavu, oslonio ruke o ručno rezbareni drveni štap, i prozborio:
“ A šta ćemo nas dva.
Nismo nigdje prispjeli ovakvi.
Ja star, a ti nejak…“

Prvo što sam kao dijete čudno opazio bilo je da pazarnim danom, ponedjeljkom, a nekad i drugim ljetnim danima, pored njegove klupe stoje po dvije ili tri pune kante vode s maštrafom, da narod pije.
Kad se isprazne, Ibrahim pošalje nekog od familije da se opet donesu pune. Pričaju da je tako radio i dok je držao magazu, uvijek je bilo svježe, hladne i pitke vode za žedne.
I tako se radilo dok god Ibrahim nije preselio na ahiret.
A preselio je kad se umorio od ovog dunjaluka.
Meni su u amanet ostale priče i mudrosti mog pradida Ibrahima da ih pamtim, a sada ih se sjećam i kako mi one naviru na hartiju zapisujem.