Admir Jakupović

Sigurno se mnogi pitaju kakve veze imaju Husin šprajc i sansko igralište malih sportova Partizan? Zašto konjska kola stoje na mjestu bivše zgrade DTV Partizan, odnosno Sokolskog doma?

U vrijeme velikog entuzijazma i fanatične ljubavi sanske omladine prema rok muzici, kada je gotovo svaki mladić puštao dugu kosu i svirao gitaru, a svaka ulica u gradu imala rok grupu, Husin šprajc je odigrao značajnu ulogu u razvoju rok kulture.

Huse je bio mladić iz poznate sanske porodice koja se bavila poljoprivredom. Najmlađi od četvorice Refikovih i Fatiminih sinova, koji je dobio ime po nadaleko poznatom didu hadži Huseinu. U ranom djetinjstvu je ostao bez majke, a jedina sestra je takođe rano preminula. Od malih nogu je radio sve poljoprivredne poslove i još tada su u njemu usađene radne navike i odgovornost u poslu.
Kao i svi mladi, volio je sport i muziku. Odrastao je između igrališta Partizana i stadiona Podgrmeča te nije propuštao niti jednu utakmicu na pomenutim sportskim terenima. Znao je zbog radnih obaveza doći i napasati stoku kod sportskih terena samo da bi pogledao utakmicu. Nije mu smetalo ni sunce, ni kiša, niti snijeg.
Huse je bio uvijek tu uz nogometaše Podgrmeča, rukometaše Partizana ili košarkaše Sane.
Nije nikada bio igrač, ali je bio i ostao veliki navijač.

Kada se zamomčio počeo je slušati rok muziku, kao i svi mladi u Sani koje je poznavao i s kojima se družio. Nikada nije svirao ni jedan muzički instrument ali je posredno mnogo uticao na razvoj rok kulture u gradu na Sani.
U ljetnom periodu koncerti sanskih rok grupa su se održavali na igralištu Partizan. Za potrebnu binu, muzičari su koristili Husin šprajc. Ne znam ko se prvi dosjetio te ideje, ali je ona bila opšte prihvaćena i korištena od svih grupa koje su tu nastupale. Husin šprajc nije korišten samo za nastupe, nego je služio i za prevoz instrumenata, prije i poslije nastupa. Rokeri su tako imali svoj prevoz i pozornicu za nastupe a Huse besplatan ulaz na koncerte.
Ne pitajte kako su se petorica momaka uspijevali nagurati, sve sa instrumentima, pojačalima, razglasom i rasvjetom, na Husin šprajc. To samo oni znaju, a mi smo bili sretni i zadovoljni na njihovim nastupima.
Niko vam sigurno nije pričao o Husinom šprajcu, ali znam da je u ono vrijeme san svakog sanskog rokera bio da se popne na Husin šprajc i doživi lokalnu slavu.

Od komšije, poznatog stolara hadži Ćamila, su rokeri dobijali struju. Stolarska radnja je bila najbliže košarkaškom terenu gdje su se održavali koncerti, a ulaz na suprotnoj strani gdje se nalazila i zgrada Partizana (Sokolskog doma). Visoki jablanovi su bili poredani duž sportskih terena i njihova gorostasnost je simbolično predstavljala cilj i želju omladine koja je tu dolazila, da se vine u visine prema zvijezdama.
Moja kuća je bila na kraju nogometnog terena i teško je bilo sa tog mjesta ući neprimjećen na koncerte, mada nije bilo redara. Ja bih najčešće ulazio kroz hadži Ćamilovo dvorište. Jedne prilike taman sam razmaknuo tarabe na visokoj ogradi kad primjetih da su se svjetla ugasila a i muzika prestala svirati, samo se čulo ritmično udaranje Cupijevog bubnja. Ubrzo zatim, vidio sam da veća grupa momaka ide prema meni predvođena Kusom. Brzo sam se okrenuo i velikom brzinom pobjegao niz ulicu do svoje kuće. Tada sam shvatio da sam nehotice provlačeći se kroz ogradu zakačio i isključio kabl za struju. Te noći se nisam vraćao na mjesto zločina u strahu da me ne otkriju.

Mladost je lagano prolazila, Huse je zasnovao svoju porodicu i do rata radio kao električar u građevinskom preduzeću „20. Oktobar“, a poslije rata kao domar i ložač u Osnovnoj školi „Hasan Kikić“. Međutim, kao radišna i vrijedna osoba, uporedo se bavio stočarstvom i poljoprivredom a šprajc mu je obilato pomagao u tim poslovima. Huse je zimnicom snabdijevao mnoge sanjane, koju je prevozio svojim šprajcom direktno do kuće kupca. Poznat je po proizvodnji krompira kojeg su kupovali sanski ugostitelji i kvalitetnog kupusa kojim je snabdijevao sanska domaćinstva.
Između svih tih poslova, nalazio je vremena da „kirija“ svojim šprajcom. Najčešće je prevozio građevinski materijal. Mnoge kuće u Sani i okplini su izgrađene zahvaljujući materijalu koji je dovozio Husin šprajc. Tako je i za moju kuću Husin šprajc dovezao svu ciglu, crijep, cement i kreč.

Posljednji put sam se vozio na Husinom šprajcu krajem oktobra 1995. godine. Bilo je to vrijeme povratka na svoje i vraćanja u posjed izgubljenih i oduzetih stvari. Tako je i Huse pronašao svoj stari šprajc, a naravno i konja. Meni je tetka javila da dođem po svoj šporet na drva iz trgovine, jer njoj više ne treba. Zamolio sam Husu za prevoz, ali on nije želio da ide sam tih par stotina metara kroz grad. Popeli smo se na šprajc, nikoga nismo sreli uz put. Kad smo se vraćali nazad, grad kao da je oživio. Oko kina i kraj lovca je vrvilo od naroda koji je išao na pijacu. Preko mosta, isto tako. Spuštajući se sa mosta niz gradski trg primjetili smo grupu sanskih momaka između dva kioska za novine. Bili su tu Zeka, Fera, Fifi, Štela, Špiro, Bucko, Vedo, Aga i još neki, veselo zbijajući šale. Fifi, vječiti mladić koji je svoju mladost proveo na Husinom šprajcu svirajući i pjevajući, nam u šali dobaci:
-„Zar i ti, Ado?“
Skrušeno i stidljivo mu odgovorih, braneći se:
-„Ovo je moj šporet!“
Na što će najveći sanski šeret generacije i vječiti šaljivdžija, Štela uzvratiti:
– „Sve je sada naše!“
Svi grohotom prasnuše u smijeh.
-„Eto, zbog čega nisam htio ići sam.“
Tješio me bezuspješno moj dobri Huse.

Početkom novog vijeka Huse se modernizovao, kupio je sebi traktor. Husin šprajc je nestao, kao i rok muzika, iz moje čaršije.

Admir Jakupović