Admir Jakupović

Erich Schmiedt je živio na kraju grada, tamo gdje se svjetla noću lome u lokvama i gdje se tišina uvijek čini preglasnom. Bio je čovjek koji je nekad sanjao velike snove o putovanjima, slavi, o ljubavi koja neće otići. Ali život mu je polako, gotovo neprimjetno, oduzimao jedno po jedno.
Kad je izgubio voljenu ženu Paolu, kuća je postala prevelika za jednog čovjeka, a zidovi su počeli čuvati odjeke razgovora kojih više nije bilo. Tada je prvi put posegnuo za bocom ne da se razveseli, nego da zaboravi. Alkohol mu je grijao grlo i na trenutak utišavao misli, kao da netko stišava radio pun šuma.

U kući Schmiedtovih je oduvijek bila puna trpeza, puno ljubavi i sreće. Vrijedni domaćini nisu oskudijevali ni u čemu, pomagali su susjede a i oni njih. Živjeli su u ovom kraju vijekovima i nikada nisu imali problema. Erichovi preci su davno doselili iz njemačke Saxoninje, pa su prema njima Sasima mjesto nazvali Sasina. Uglavnom su se bavili rudarstvom jer je ovaj kraj obilovao rudnim bogatstvom. Kao dijete je išao sa roditeljima u Njemačku i bio oduševljen posjetom teatru. Oduševila su ga blještava svjetla pozornice i glumci obučeni u raskošne kostime. Dugo je kao dijete maštao o ljepoti tih ljudi te njihovoj radosti i smijehu nagrađenom gromkim aplauzom prisutnih.
Otkrio je kod sebe dar da umije isto tako zabavljati ukućane i goste imitirajući pojedine osobe iz sela. Kasnije je čitao sve što mu je došlo pod ruku, pročitani tekst bi nakon čitanja znao napamet a imao je bogat rječnik i dar lijepog pripovijedanja. Priče mu ne bi nedostajalo, tako da slušaoci ne bi znali da li priča stvarnu priču ili izmišlja.
Bio je bistar i nadaren za mnoge stvari a mozak mu je radio ispred vremena. Imao je zlatne ruke ili što bi rekli što oči vide a mozak zamisli to Erichove ruke naprave. Ništa mu se nije moglo oteti da ne napravi ili popravi. Bio je poznat, poštovan i cijenjen ne samo u selu, već i nadaleko su čuli za majster Erich.
Svom prijatelju, koji je živio na brdu, je riješio veliki problem i doveo vodu u domaćinstvo bez pumpe već sistemom klackalica kojim voda sama ide uz brdo u visine.
Oženio se sa Paolom, lijepom i vrijednom domaćicom, s kojom je stekao sina Viktora. Paola je pored kućanskih poslova, šila garderobu ukućanima i susjedima na svojoj Singer mašini koju je donijela u brak kao miraz. Koliko je bio sposoban uraditi majster Erich toliko je bila umješna i Paola u svom poslu. Majster Erich Schmiedt je bio ponosan na svoju frau Paolu koju je beskrajno volio a Viktora smatrao kao svoj najveći dar i pobjedu u životu.
Erko i Lola, tako su ih svi zvali i pod tim nadimcima poznavali.

Nakon što je selo bilo uništeno u Drugom svjetskom ratu, Erko je odlučio napustiti Sasinu i započeti novi život u gradu. Kupio je zemljište na ulazu u grad iz pravca Sasine. Na popisu stanovništva su mu promjenili prezime, rekavši pošto si kovač budi Kovačević da svi znaju da si naš i šta radiš. Nije se bunio, a nije ni imao kome, neka pišu šta hoće, on zna ko je i šta je.
Vrijedno su radili Erich, njegova frau Paola i sin Viktor. Napravili su dobru i lijepu kuću te uživali poštovanje susjeda.
Njegov majstorluk je bio nadaleko poznat, svi su ga poštovali i cijenili te je uvijek imao pune ruke posla.
Paola je nastavila da šije ukućanima i susjedima lijepu novu garderobu, a umjela je i staru garderobu prepravljati koja bi ponovo bila kao nova.
I sin Viktor je zasnovao svoju porodicu te su mu ubrzo napravili kuću i odvojili ga da samostalno živi sa svojom obitelji.
Kad su najbolje živjeli Paola se razboljela i umrla. Nije dugo bolovala, ali je bolest prešla na Ericha, bolest zvana žalost za voljenom osobom.
Tuga, teška i neizlječiva.
Nije imao više volje da radi u svojoj radioni, prepustio je to sinu Viktoru. U kući mu je bilo prazno a nije želio preseliti sinu i smetati njegovoj obitelji. Njegov jedini lijek je postao alkohol, kojim je želio da sve zaboravi.
Jedino se rado sjećao djetinjstva i posjete teatru, želje da postane glumac i uživa na pozornici u aplauzu publike.

Kada sam krenuo u peti razred završena je nova škola i valjalo je krenuti Banjalučkom ulicom u drugom smjeru prema rampi na pružnom prelazu do Katoličke crkve a onda malom ulicom do škole. Tada sam prvi put vidio Erku, na  potezu između Martinove birtije i Matinog podruma pića, u prvi mah me je bilo strah tog čudnog čovjeka. Kasnije sam se naučio na njega i postao mi je drag i simpatičan lik. Volio je djecu, mada bi je u početku tjerao od sebe. Stariji dječaci i mangupi bi ga izazivali a on se branio od napada. Na kraju bi popustio a oni bi mu dali koju banku da odglumi Kočićevu dramu Jazavac pred sudom. Uvijek bi se okupljalo mnogo djece oko Erke a on bi sa uživanjem deklamovao riječi Davida Štrbca koje je ovaj izgovarao pred sudijom.
Mi tadašnji učenici, bi na velikom odmoru trčali do podruma da popijemo Pepsi a tu je čekao Erko da odglumi zadnji čin svoje drame. Znao je kad učenici dolaze na odmor i tada je izvodio svoj šou.
Ne znam u čemu sam više uživao.
Da li u Pepsi coli, tom američkom piću koje osvaja svijet ili u Erkinoj glumi koja osvaja srca.
Piti Pepsi nakon kokte kod sodara na stanici je bilo nezaboravno iskustvo i uživanje kada ti mjehurićii sode udare u nos koji kao da zasvrbi pa glavu naglo klimneš unazad. Tako smo mi oponašali mlade amerikance a Erko glumio pravu američku zvijezdu. Vjerujem da je mnogim đacima to bio jedini susret sa fantastičnim likom Davida Štrbca iz Kočićeve drame i obaveznom školskom lektirom. Narednih nekoliko godina smo imali priliku uživati u Erkinoj glumi i naučiti govor Davida Štrbca napamet.
Završivši osnovnu školu završilo je i moje druženje sa Erkom.

Nema više Erke, Martinove birtije, Matinog podruma a ni Pepsi nije više onog ukusa kao nekad.
Gledam, David Štrbac je još uvijek popularan lik, ali se na bini neće pojaviti onaj Erik, koji mu je dao tijelo i dušu.
Erko se toliko uživljavao u lik da bi posmatrač bio očaran ne samo pričom nego cijelim pokretima i gestikulacijom. Veličanstveni i neponovljivi glumci istog lika Adem Ćejvan i Đorđe Pura bi se samo naklonili do poda sanskom Davidu.
Jer Erikov David nije samo seoska luda koja nadmudruje sud, već tragičan lik koji nosi sav teret ugnjetavanog naroda.