Admir Jakupović

Kao i sva djeca iz sanskih mahala,  morao je dobiti određeni  nadimak.
Kao što to obično biva, postao je poznat i prepoznatljiv po nadimku, tako da mu je ime i prezime samo formalno pravno znak identiteta.

Safet Salić je uspješan porodični čovjek, za primjer u našem gradu. Ostvaren u porodičnom i poslovnom životu, da izgleda tako idilično i primjerno u našem gradu.
Sređen i uređen život kao Švicarska, koji bi svi poželjeli i lna kojem bi mu pozavidjeli.
Ali nije sve tako matematički proračunato i statistički ispeglano, bilo u njegovom životu, kako nama danas izgleda i kako on odgovorno i primjerno tri decenije vodi finansije Doma zdravlja Sanski Most.

Život i odrastanje u sanskim mahalama je bilo lijepo ali izuzetno teško.
Lijepo je bilo biti dio porodice i zajednice, gdje su svi isti, okružen pažnjom, slogom i ljubavi.
Teško je boriti se protiv provincije, okrutne stvarnosti bosanskog života, gdje su ljudi okovani lancima vlastitih predrasuda, samoobmana, niskih strasti, nacionalizma, licemjerja, do istine i pravde se dolazi teško, a vrlo često nikako.

Vrlo rano je ostao bez oca Tofke, što je otežavalo mladost i odrastanje. Mama Hađija se trudila da Safet i Ermin imaju sve, kao sva druga djeca.

Džoni se ni po čemu nije razlikovao od drugih mladića njegove generacije, nije se želio isticati, mada je u mnogim stvarima prednjačio i bio ispred u svakom pogledu.
Uredan i čist, staložen i miran, bio je omiljen u raji i rado viđen u svakom društvu.
Pored neminovnih kućnih obaveza, nalazio je vremena i za društvene obaveze, te je bio redovni učesnik omladinskih radnih akcija.
Nogomet je bio i ostao, sport broj jedan, velika ljubav i vječita opsesija.
Prošao je sve omladinske selekcije Podgrmeča, ali nije igrao za prvi tim.
Mada je odrastao u Muhića mahali, logično bi bilo da je igrao za Slobodu, međutim više od decenije je uspješno igrao za FK Kruhari.
Aktivnu nogometnu karijeru je završio, u gotovo četrdesetom životnom dobu, igrajući za NK Radnički iz Zdene. I danas sa svojom rajom redovno igra rekreativni nogomet sa istim žarom kao prije pola vijeka.
Postavlja se neminovno pitanje:
-Zašto nije napravio više u nogometu?
Odgovor je jedan i jednostavan, kao što se dešava i danas mnogim talentovanim dječacima.

Džoni je odlučan u borbi protiv takvih dešavanja i percepcije kako sporta, tako I života.
Mada mu danas ništa ne nedostaje, niti treba.
Živi u sretnom i skladnom braku, sa voljenom suprugom, medicinskom i humanitarnom radnicom. Svijetu su podarili dvije prekrasne kčerke, liječnicu i profesoricu.
Poštovan, cijenjen i omiljen u društvu, osjeća da može i želi da pomogne napretku naše lokalne zajednice.

Nabrojati sva humanitarna djela i akcije u kojima je Džoni učestvuje iziskuje bar desetak pisanih stranica. Brigu o ljudima i prirodi, Džoni to smatra normalnom i intimnom stvari svakog pojedinca

Kada bi mogli da biramo komšiju, izabrali bi Džonija.
Kada bi mogli da biramo rođaka, izabrali bi Džonija.
Kada bi mogli da biramo brata, izabrali bi Džonija.
Kada bi mogli da biramo sina, izabrali bi Džonija.
Kada bi mogli da biramo oca, izabrali bi Džonija.
Ali ne možemo,
Ali možemo da biramo prijatelja, izaberimo Džonija.
Možemo da biramo vijećnika, izaberimo Džonija.
Možemo da biramo budućnost, izaberimo Džonija.
Možemo da damo svoj glas, izaberimo Džonija.

Neke stvari u životu ne možemo birati i pomirimo se sa tim.
Ali je na sreću, takvih stvari u životu malo.
Sami odlučujemo o svome životu i imamo pravo da biramo.
Safet Salić je najbolji primjer.