Admir Jakupović

Bilo mi je pomalo žao što je čaršija često bila bezdušna prema njemu.
Često i zbog toga kako su ga u ono vrijeme mnogi opisivali, pogotovo oni koji ga ne vole, a ponajviše oni što mu duguju. Smatrao sam da on to nije zaslužio jer nikada nikome zlo nije mislio a kamo li učinio.
Onako žao, kao što biva onima koji pomisle da čaršija ima dušu, pa se ta duša negdje zametne, skloni u vrijeme nevolje i belaja.
Jer bez ljudi, čaršije nema, ali malo u njoj insana ima.

U toj sam čaršiji živio krajem prošloga vijeka i početkom ovoga. Živio je i on, bili smo vršnjaci, prijatelji i gotovo braća. Prijateljstvo i poštovanje između naših familija traje nekoliko vijekova. Moj Dedo i njegov Zulfo su bilo veliki ahbabi, jarani koji su živjeli u dva sela koje je samo rijeka Sana dijelila.
Ja sam najstariji Dedin unuk, a on najmlađi Zulfin sin, sudbina nas spoji da krenemo zajedno u školu.
Drugovao sam ja i još uvijek volim vidjeti Tarika, Amira i Hadžiba, ali Džabir ima posebno mjesto.
Mnogo toga smo zajedno prošli za ovih šezdeset i kusur godina, mnogo toga lijepog a dosta i onog drugog što se lijepilo za našu raju kao magnet. Ne želim lamentirati i secirati njegov život, koji je
ponajviše neshvaćen i zato često kritikovan.
A njegov život je bio tipičan bosanski, koji je vječito na tankoj niti između sreće i tuge, na britkoj oštrici između dobra i zla, vječitoj borbi između zdravlja i bolesti. Uz neizbježne poroke u vidu alkohola i cigareta, u kojima mnogi vide spas, njega je čuvala njegova vjera i poštenje.
Otišao je svojoj voljenoj Fadili, svojoj rano preminuloj majci, svome Zulfi, našem Husi i ostaloj raji.

I danas, radi onih koji u našoj čaršiji i dalje jesu, koji se neće nakon Zijad efendije hladno halaliti sa njim i proučiti fatihu, moram napisati ovih par rečenica.

Već od trenutka kad se s prozora njegove sobe ukaže rijeka, osjetim onaj drhtaj kad u dolini vidim voljeni rodni grad.
Naravno, ja sam u Sani rođen, kao i on, ali tako je, da smo srasli s tim, tako to bude.

Onog dana, sjedili smo i pričali smo.
Kod Omera, naravno, on je svraćao svakodnevno.
Ko će se danas toga sjećati, postojalo je nekoliko fotografija. Džabir je imao fotografsku memoriju i sjećanje na brojne zaboravljene trenutke i osobe.
Volio je pričati o sportu, o nogometu, o Podgrmeču, o svom Poletu. Znao je sve legende kluba, i igrače i navijače, nikoga nije zaboravljao. Niko to nije pamtio bolje od njega, ali čemu.
Znao je to pa bi na kraju rekao:
– Pisaj ga…
To mu je bila omiljena poštapalica.
Pretpostavljam kako ćemo digitalnom r.i.p. mantrom ovi par dana nastaviti blebetanje na svim dostupnim mrežama, možda i ostavljati rečenice sućuti i žaljenja poput one praznim i bezosjećajnim pisanjem „el fatiha“.

Jer on, taj alas, vodoplovac, ode niz Sanu.
Mi, još neko vrijeme, ostadosmo na njenoj obali.
– Pisaj nas…
Bistro!