Admir Jakupović

Čuveni ćevapi prisutni su u cijelom svijetu, a poznati su i pod nazivom ćevapčići. Spona koja povezuje Bosnu i Hercegovinu i ćevape daleko nadilazi vezu koja se formira između jedne teritorije i njenog tipičnog jela, riječ je o autentičnom kulturnom nasljeđu.
Oduvijek se vodila tiha bitka oko toga ko će biti najbolji u pripremanju ćevapa. To je postalo pitanje prestiža u kulinarskoj umjetnosti, kako zbog beskonačnog nadmetanja među ćevabdžijama, od kojih svaki ima svoj tajni recept, tako i zbog želje da se pokaže “ko je bio prvi”, odnosno ko je izmislio ćevape i učinio ih “tradicionalnijim”.

U Bosni kažu, postoje četiri zvanična recepta za ćevape, četiri vrste, četiri načina pripreme i čak četiri različita priloga, a ne nedostaju ni osobenosti u načinu serviranja tih ćevapa.

Mi smatramo i argumentirano tvrdimo da postoji pet vrsta ćevapa, te da je peti autentičan i tradicionalan, a možete ga pojesti samo u jednoj ćevabdžinici.
Radi se o sanskom ili smajinom ćevapu i njegovom autentičnom receptu, koji se prenosi sa koljena na koljeno preko jednog stoljeća, već treću generaciju.

Priča o sanskim „Smajinim ćevapima“ prerasla je u urbanu legendu.
Ovaj specijalitet jedno je od omiljenih jela svima koji dolaze u ovaj grad.

Ako vas put nanese u Bosnu dobićete različite preporuke gdje pojesti najbolje ćevape u zavisnosti od regije kroz koju putujete. Tako će vam biti toplo preporučeni sarajevski ćevapi ili oni travnički. Udaljavajući se od ovih gradova, primat preuzimaju tuzlanski ili banjalučki ćevapi.
Ali u Sanskom Mostu možete pojesti originalne ćevape koji su se pravili kao u doba kada su ovim krajevima vladale Osmanlije.

Dok u ostalim bosanskim gradovima, ali i drugdje, čuvena natopljena lepinja, neizostavna kada je ovo jelo u pitanju, biva napunjena pojedinačnim ćevapima, u Sanskom Mostu se, u ćevabdžinici „kod Smaje“ oduvijek, ćevapi služe u obliku „ćufti“.

Sanski ćevapi, specifični po tome što se ne pripremaju poput štapića ili pločica već su okruglog oblika, postali su pravi lokalni brend i duguju svoju slavu koja ih čini jedinstvenim, uključujući i osoben ukus, jednoj skromnoj i gotovo nepoznatoj familiji izvan lokalnih okvira.
Smajil Čehajić je zemljoposjednik koji se bavio poljoprivredom. Počinje učiti za mesara, od samog početka vođen jasnom idejom da postane ćevabdžija, tačnije onaj priprema smjesu za ćevape i zna ih najbolje napraviti, pekući ih na tradicionalan način, na običnom roštilju.
Odmah po završetku Drugog svjetskog rata odlučio je da se osamostali i da otvori roštiljarnicu poput onih tipičnih za to doba, koje su se svugdje jednostavno zvale ćevabdžinice, gdje je prodavao ćevape i druge specijalitete od mesa koje je pripremao sopstvenim rukama.

Od toga dana Smajo Ćehajić je postao veoma bitna osoba za grad i njegove stanovnike, iako toga nikada nije bio zaista svjestan.

   Metod pripreme ćevapa koje je pravio Smajo su usvojili njegovi nasljednici i zadržali do danas.
Među njima je bio i jedan od Smajinih sinova, Suad Sutko, kojem je Smajo prenio svoje umijeće a koji je sanske ćevape učinio mnogo čuvenijim nego što je iko mogao zamisliti, s obzirom da je u pitanju jedno jednostavno ali veoma prilagodljivo jelo, koje može postati drugačije zahvaljujući brojnim detaljima i trikovima onoga ko ga priprema.

Sutkina genijalnost i upornost u namjeri da ostavi svoj trag u beskonačnoj knjizi recepata “najboljih ćevapa” učinile su da sladokusci ne samo iz ostalih dijelova Bosne nego i iz drugih bivših jugoslavenskih republika jednoglasno potvrde da je vrijedilo prijeći tolike kilometre “da probaju Sutkine ćevape”.
A ko ih jednom proba, uvijek se vraća!

Govorilo se da “čak i kada je ukus iščezavao iz usta, miris koji je dopirao iz ćevabdžinice ‘Kod Smaje’ ostajao je urezan u sjećanje još mnogo godina”.

Ne možemo tvrditi sa sigurnošću, ali da nije bilo familije Ćehajić, sanski ćevapi bi danas vjerovatno bili isti kao i ostatku regije.
Ali nisu isti.
To je istorija grada na Sani koja mora biti zabilježena i upamćena.