Admir Jakupović

Uvijek pomalo čudan, od kako ga znam,
moj stari drug jutros je odputovao sam,
onako kako je naučio i kako najbolje zna.

Neki ljudi tiho i neprimjetno uđu u naš život i odmah ih prihvatimo, a oni iza sebe ostave snažan trag.
Takav je bio i naš dragi rahmetli jaran Ćenta.
Tiho je živio, malo govorio, a ostavio snažan trag. Kako je živio, tako je i otišao.
Tiho.
Bez riječi.
Sve nas je ostavio bez daha.
Tiho je otišao, a ostavio ogromnu prazninu.

Ujutro bi odmjereno, ali srdačno pozdravio i posvetio se zdušno svome poslu, a uveče bi prošetao čaršijom do kafića, na espresso.
Izgledao je strog, ozbiljan, ali moja generacija može potvrditi koliko je bio pozitivan, prijatan i omiljen u društvu.
Nije mnogo govorio.
Onoliko koliko je bilo potrebno.
Dovoljno.
Ne kao mi mangupi koji možemo pričati danima, bezgranično. Dok smo mi zujili po kafićima ili kraj Sane, on je vrijedno radio, ali je uveče uvijek bio gdje se okupljala raja.
Uredan i nenametljiv, besprijekornog izgleda.
Sa nama je imao prećutan dogovor, nismo ga baš slušali, ali jesmo poštovali i uvažavali.
Govorili bi da je je najkorektniji jaran. Imao je poseban smisao za humor koji mnogi nisu razumjeli ali nisu se ljutili na njega.
Kao da je cijelog života bio dio našeg, sanskog bitisanja, nečujan, a prisutan. Čovjek od malo riječi, a mnogo podrške, smirenosti, odgovornosti i ljubavi prema poslu, muzici i okruženju. Mnogo ljudskosti i blagosti prema svima. Kad ne bi znali kuda, odlazili bi do Ćente u njegovo potkrovlje iznad kruharske zadruge.
Nikad, nas nije vratio.
Uvijek bi nas primao u svoje uredno sređeno potkrovlje. Mi bi se zezali do zore, svirali I pjevali, a u zoru odlazili kućama na spavanje.
A naš jaran na posao.

Uveče bi opet svi okupljali na starom mjestu, na trgu kraj gradskog mosta iznad rijeke Sane. Naše mjesto je bilo kraj panoa za kino predstave na ulazu u gradski park, gdje bi se okupljali i dogovarali kuda ići tu noć.
On koščat i tih, sa rukama bijelim i tvrdim kao da su isklesane od mermera. Gord i ponosan, uredno obučen i besprijekorno čist, nije se primjećivala kamena prašina niti umor, na njegovom tijelu i licu. Ali ko bi ga bolje pogledao u oči, vidio bi nešto drugo.
Tijelo od mermera, a srce puno čemera.
Iskrene duše i blage naravi.
Ćenta nije bio čovek koji se smije. Išao je polako kroz svijet kao kroz gustu maglu. Ljudi su ga zvali kad treba napraviti kuću i oko kuće, podići spomenik ili razbiti stijenu. Radio bi ćutke, klimnuo glavom kad završi i otišao prije nego što mu iko stigne zahvaliti.

Niko nije znao koliko je teško živio, ostavši rano sam, jer nikome nije pričao. Borio se svojim radom kroz nimalo lak život, a mnoge su ga nesreće snalazile.
Kao da su se lijepile za njega, dok bi jednu riješio, druga bi ga sustigla
Ćenta nije bio religiozan i nije gledao ko je ko, volio je sve ljude, odrastao je u Kruharima među ljudima druge konfesije. U vremenu kada su se razlike među ljudima gledale drugačije nego danas, rodila se jedna tiha, ali snažna ljubav. Ćenta i Snježana su bili mladi, tvrdoglavi i zaljubljeni, uprkos svemu što ih je razdvajalo. Dolazili su iz različitih svjetonazora, odgajani u drugačijim uvjerenjima, ali srce nije marilo za granice koje su drugi postavljali.
Njihova ljubav nije bila laka. Nailazili su na nerazumijevanje, šaputanja iza leđa i otvorena protivljenja. Ipak, birali su jedno drugo svaki dan, vođeni onim neobjašnjivim osjećajem koji ih je spajao jače od svih prepreka.
Iz te ljubavi rodila se slatka djevojčica Ivana, njihovo najveće bogatstvo. U njenom osmijehu spojili su se svi njihovi svjetovi, sve razlike su postale nevažne. Bila je dokaz da ljubav može pobijediti i ono što se činilo nepremostivim.
Iako je njihova priča nosila težinu vremena u kojem su živjeli, ostala je zapamćena kao podsjetnik da prava ljubav ne poznaje zabrane

Ćenta je kao mladić radio gdje god je mogao, najčešće kao ispomoć u kamenorezačkoj firmi Otac i sinovi najvećih gazda u kraju. Drago Delić i sinovi Tomo i Miro su bili poznati kamenoresci u Krajini, a kamen su nabavljali u Hercegovini, Dalmaciji i Italiji. Posjedovali su veliki gatar za rezanje velikih granitnih stijena. Ćenta nije birao poslove  nosio je kamen, radio najteže fizičke poslove i uvijek bio prvi kad zatreba. Bio je poznat po tome da ne odustaje, da šuti i radi, bez mnogo riječi.
Sudbina mu se promijenila onog dana kada je spasio život gazdinom najmlađem sinu. Taj događaj nije samo ostavio dubok trag na porodicu Delić, nego je potpuno promijenio i Ćentin put. U znak zahvalnosti, primili su ga za stalno i uredno prijavili. .
Tu je Ćenta dobio priliku kakvu rijetko ko dobije, da nauči zanat od najboljih. Upijao je znanje, radio predano i brzo napredovao. Godinama kasnije, postao je jedan od najcjenjenijih majstora, poznat po preciznosti, snazi i poštenju koje ga nikada nije napustilo.

Stigao je i taj nesretni rat koji je preko noći promijenio sve. Ćenta je, zajedno sa svojom porodicom, bio primoran da napusti dom i spas potraži daleko, čak u Izraelu. Bio je to težak period neizvjesnosti, borbe i prilagođavanja tuđini, ali najvažnije je bilo da su ostali zajedno.
Nakon nekog vremena, uspio je pronaći put nazad ka Evropi. Najprije su stigli u Češku, zatim u Poljsku, noseći sa sobom samo ono najosnovnije i nadu da će negdje pronaći mir. Iz Poljske je Ćenta, vođen željom za sigurnijim životom, platio taksistu da ih prebaci u Njemačku.
Na tom putu dogodilo se nešto što će ih zauvijek obilježiti. Doživjeli su tešku saobraćajnu nesreću. Iako su preživjeli, posljedice su ostale, naročito za njegovu suprugu Snježu. Trauma tog događaja ostavila je dubok trag na njenu psihu. Od tada se bori sa strahom, posebno od vožnje, i nosi teret sjećanja koji ne blijedi lako.
Uprkos svemu, Ćenta je nastavio dalje, noseći na svojim leđima ne samo odgovornost za porodicu, već i tihu borbu da im svima ponovo izgradi osjećaj sigurnosti.

Kada se rat konačno završio, Ćenta se sa porodicom vraća u svoju Sanu. Povratak nije bio lak, sve je trebalo početi iznova, gotovo od ničega. Ipak, u njemu je i dalje gorjela ista ona upornost koja ga je pratila cijeli život.
Zajedno sa stricem Tehvidom, odlučuje napraviti novi početak. U Podlugu otvaraju kamenorezačku firmu, oslanjajući se na znanje i iskustvo koje je Ćenta godinama sticao. Radili su vrijedno, od jutra do mraka, bez odmora, sa jasnim ciljem, da ponovo izgrade ono što je izgubljeno.
Ćenta nije štedio sebe. Svaki kamen koji je oblikovao bio je dio njegove borbe za bolji život. Korak po korak, uspio je podići dom i obezbijediti sigurniju budućnost svojoj porodici. Iako su rane iz prošlosti ostale, posebno one koje je nosila njegova supruga Snježa, Ćenta je nastavio ići naprijed, vjerujući da se radom, strpljenjem i ljubavlju može ponovo izgraditi sve što je nekada srušeno.

Ali ni tada Ćenta nije bio pošteđen novih nevolja. Kada je napokon počeo osjećati da stvari dolaze na svoje mjesto, zadesila ga je još jedna nesreća, ukraden mu je automobil.
Bio je to novi udarac za porodicu koja je već prošla toliko toga. Ipak, ovaj put pravda je bila na njihovoj strani. Policija je brzo reagovala i uspjela pronaći vozilo u Laktašima.
Iako je auto vraćen, događaj je ostavio gorak osjećaj. Još jednom se pokazalo da život ne štedi ni one najupornije. Ali Ćenta, naviknut na borbu, nije dozvolio da ga ni ova prepreka zaustavi. Nastavio je dalje, tiho i odlučno, kao i uvijek.

Ali tu nije bio kraj iskušenjima.
Ubrzo nakon toga, Ćenta doživljava još jedan težak udarac, umire njegov stric Tehvid, čovjek s kojim je gradio ne samo firmu, već i novi početak života. Njegov odlazak ostavio je veliku prazninu, kako u porodici, tako i u poslu.
Bez njega, firma polako počinje da se raspada. Teret odgovornosti postaje prevelik, a okolnosti sve teže. Ipak, Ćenta nije bio čovjek koji odustaje.
Donosi novu, hrabru odluku, kupuje kuću u Kruharima i ponovo kreće ispočetka. Otvara novu firmu, oslanjajući se na svoje ruke, znanje i neiscrpnu volju.
Još jednom, iz pepela gradi novi put. Njegova priča postaje svjedočanstvo upornosti, da, bez obzira koliko puta život sruši ono što si gradio, uvijek postoji snaga da se ponovo podigneš.

Posljednji naš razgovor, uz kafu, bio je drugačiji od svih prethodnih. Nije bilo uobičajene snage u njegovom glasu, niti onog prkosa kojim je uvijek prkosio životu. Ovog puta, Ćenta je govorio tiše, umornije.
Povjerio mi je svoj najveći teret, nosio je gomilu papira sa sobom, problem sa bankom i dugogodišnje kreditno-kamatno ropstvo u koje je zapao. Dug se godinama gomilao, kamate su rasle, a izlaz je izgledao sve dalji. Čovjek koji je cijeli život gradio, radio i stvarao, našao se zarobljen u nečemu što nije mogao savladati snagom svojih ruku.
Govorio je o nepravdi, o sistemu koji ne prašta, o borbi koja nema jasan kraj. Ipak, čak i tada, između riječi, osjećala se ona poznata odlučnost,
da neće lako odustati, bez obzira na težinu koju nosi.
Kada smo se rastali, ostao je gorak osjećaj da neke bitke nisu vidljive spolja, ali su možda i najteže. Ćenta je i dalje stajao uspravno, ali ovaj put protivnik nije bio kamen koji može oblikovati, već teret koji se ne vidi, a pritišće jednako snažno.

Borio se Ćenta svojim radom kroz nimalo lak život, a mnoge su ga nesreće snalazile.
Kao da su se lijepile za njega poput magneta, dok bi jednu riješio, druga bi ga sustigla
Ni u braku ne cvjetaju ruže, ma koliko se trudio.
Bolest supruge Snježane sve više napreduje, a adekvatnog liječenja u bolnici nema.
Spoznao je sve probleme privatluka i biznisa.
Privatizacije, uzurpacije, inspekcije, banke, krize, žirantske prevare, razne transakcije i podvale.

Vrijedni i mirni insan, umro je od srčane kapi, u snu, na spavanju. Sad mnogi prijatelji tuguju, članovi porodice oplakuju.
A ja znam da je Ćenta otišao na jedno lijepo mjesto, gdje mu je sve potaman.

Grazie Cento mila volte!