Admir Jakupović

S mojim dragim prijateljem Branko Davidović

Brane je moj drug iz djetinjstva. Spominjem ga često, pa sam ga spomenuo i u mnogim pričama, sjećajući se kako sam se kod njega od raje skrivao  kad sam „pobjegao“ od kuće nakon maturske jedinice, koju je on ispravio u peticu.

Moj drug Brane je odrastao u ulici Cvije Kukolja, išao u OŠ Narodni front i kao i većina nas iz tog društva, bio je lijepo odgojen sanski čaršijaner, uzoran i primjeran. Njegovi roditelji Milka i Živko su izrodili četiri sina, četiri jablana i akademska građana. Brane je bio četvrti i posljednji po redu, mjezimac i uzdanica, onaj suđeni kod kojeg roditelji po običaju ostaju.
Prošao sam ja s Branom puno toga, sve vesele dane djetinjstva i burne dane mladosti.
Kao djeca, igrali smo bliže, poklape i bele na sanskim plažama i po školskim dvorištima, pa bježali preko taraba od milicije, svirali gitaru na nasipu i u parku, igrali na male golove i basket na Partizanu, popili prvu pivu u Leliju, studenrske dane provodili u Aleksinačkom podrumu u Banjaluci te ljetovali s rajom u Vodicama, stvarajući nezaboravne uspomene, i lijepe i one burne. A tek zabave, rođendani, derneci i svirke, ne zna se šta je bilo bolje
Svirao je u nekoliko sanskih bendova.
Ih, kad bi vam sad Brane počeo pričati…

Moj drug Brane je i dalje vedar i nasmijan, širokog osmijeha i malo hrapavog glasa, danas živi u Subotici, ali kad god ga put nanese, dođe u Sanu.
Zaljubljenik u muziku, lijepu pisanu riječ, umjetničku fotografiju i malu plavu mađaricu.
Brane moj drug iz onih sretnih, bezbrižnih, davnih vremena kad nismo znali, jer nije bilo važno, kako se ko zove, odakle je i kakvog je imovinskog stanja, kad smo svi nekako bili isti, jednaki i složni.
Sada uživa posljednje profesorske godine i odmara na svom ranču, otkrivajući novi svijet u ljepoti botanike i čarima spremanja roštilja i kotlića.
Takvi drugovi, s kojima si dijelio svaki zalogaj i zadnju cigaru, ma gdje da su, nose se u srcu zauvijek.