Admir Jakupović

Prepolovio je mjesec Ramazan i lagano se bliži svome kraju.
Uvijek sam više volio drugu polovicu mjeseca Ramazana, jer tad počinju pozivi na zajedničke iftare, koje ne doživljavam kao poziv na dobru trpezu, nego vrijeme za druženje dragih ljudi punih pozitivne energije i optimizma.
 
 Prvi dio mjeseca Ramazana doživljavam nekako više isposnički, asketski, strogo vjerski i potpuno religiozno.
 Vjerovatno su na to uticali brojni događaji vezani za taj dio svetog mjeseca. Najupečatljiviji ostaju vezani za period djetinjstva i odrastanja.
Mada nije bilo zabrana vezanih za post,  što se tiče zvaničnih stavova obrazovnih ustanova, pojedini nastavnici su odvraćali učenike od njihovih vjerskih ubjeđenja i običaja.
Tako su pojedini učenici krišom postili, da ne bi na sebe skretali pažnju.

 Birdža je bio visok i koščat momak, ali izuzetno mršav za svoju visinu.
 Volio je sport i u tome se isticao više nego u učenju. Postio je cijeli Ramazan, kako zna za sebe. Potiče iz religiozne familije koja praktikuje Islam, i mi smo to znali i poštovali. To je bio njegov din i baš je bio ponosan.
 Rano je ostao bez jednog roditelja, bez majke, a meni je drugi dio mjeseca Ramazana bio nezamisliv bez cijele porodice, ljubavi i zajedništva. Birdži je umrla majka, a ja sam znao koliko ona znači jednoj porodici, a pogotovo jednom golobradom mladiću pred kojim je život.
Birdža se dobro nosio s tom činjenicom, okružen toplinom i vjerom svoje porodice.

Jedna nastavnica nam je na času objašnjavala štetnost posta i sve negativnosti kojima se izlažemo neunošenjem hrane i pića u organizam.
 Djevojčice iz razreda su odale Birdžu da posti, a nastavnica se zgrozila.
Birdža je sjedio u trećoj klupi do prozora. Bio je tih, mršav, gotovo.blijed od straha s pogledom koji je često bježao napolje tamo gdje se post, glad i žeđ lakše podnose jer ima prostranstva i neba. Od zore nije ništa okusio. U sebi je nosio jednostavnu, ali tešku odluku, izdržati do zalaska sunca.
Nastavnica nije bila iz našeg kraja, kao mladi, obrazovani i potrebni nastavni kadar, došla je iz Srbije. Obrazovana, stroga, disciplinovana, mlada i željna rada, uvjerena da škola mora biti prostor razuma, a ne zastarjelih običaja. Kad je vidjela mršavog dječaka koji ne želi da jede, namrštila se a zatim nasmijala.
Nasmijala se, ne zlobno, nego s onim osmijehom ljudi koji misle da znaju bolje.
– Dijete si. To su gluposti. Moraš nešto pojesti. Uzmi barem vodu.
Birdža je spustio pogled. Nije znao kako da objasni da to nije dijeta, ni hir, ni prkos. Da to nije protiv nje. Da je to između njega i Boga.
– Neću da mi se onesvijestiš na času. Pij!
Popij bar čašu vode.
Prvo bi govorila, zatim molila, a kad ni to nije urodilo plodom glasno je naređivala, zatim gotovo histerično i glasno vikala.
U razredu je zavladala tišina. Djeca su gledala čas u nju, čas u Birdžau. U tom trenutku nisu se sudarili samo običaji, nego i dva poimanja svijeta. Jedno koje vjeruje da se sve može racionalno objasniti i kontrolisati, i drugo koje zna da postoje stvari koje se ne objašnjavaju, nego poštuju.
– Ako pojedem, pogriješiću,
rekao je.
– Ako ne pojedeš, pogriješićeš prema sebi,
 odgovorila je.
Nije razumjela, nije znala i nije htjela razumjeti.
A Birdža nije znao kako da joj objasni da se čovjek ponekad najviše ogriješi o sebe upravo onda kad pogazi ono u šta vjeruje.
Uplašeno smo očekivali šta će se desiti, bili smo gotovo ubijeđeni da Birdža neće izdržati i da će pokleknuti pred argumentima navalentne nastavnice.
 Nastala je velika borba između uporne nastavnice i tvrdoglavog učenika.
Nastavnica je nastojala da učenik okusi bar kap vode, učenik nije želio.
Neopisiv je bio bijes i ljutnja uporne nastavnice, njen autoritet se rušio pred cijelim razredom, i to zbog koga, zbog jednog dječaka koji nije bio samo kržljav u tijelu, zakržljalo mu je u glavi, smatrala je.
Pred njom je stajao štrkljavi golobradi momčić koji se usprotivio i svojim stavom rastao da je učionica postala tijesna za njih dvoje.
Ni jedno nije odstupalo od svojih principa.
Nastavnici se rušio svijet pod nogama, gubila  je ugled i autoritet stečen dugim godinama predanog rada i truda. Petnaest godina je u ovoj školi, a ovakvo nešto joj se još nije desilo.
Zar da prizna poraz pred kržljavim i golobradim derištem koje drsko stoji, nijem i blijed, pred njom.

Nastavnica je izletila iz razreda, trčeći kroz hodnik, tražeći direktora i pedagoga da sankcionišu neposlušnog učenika. U učionici je zavladala grobna tišina, samo se osjećao opori miris krede i suhe spužve pored prazne školske table koje su doprinosile prijetećoj atmosferi velike neizvjesnosti u zraku. Bio je Ramazan, ali to se na zidovima škole nije vidjelo. Zidovi su znali samo raspored časova, ali ne i kalendar srca.

Kad je zazvonilo za kraj časa, Birdža je izašao iz učionice slab, ali uspravan. Nastavnica nije ostala za katedrom, napustila je školu s osjećajem nelagode koji nije znala imenovati. Nije ga slomila.
Ali nije ga ni razumjela.
Između njih je ostala nevidljiva linija, granica između dva svijeta. Ne neprijateljska, ali hladna. Granica koja se ne prelazi silom, nego poštovanjem.
A toga dana, niko nikoga nije poštovao.

     . . . . .
U našem kraju se periodično smjenjuju sretna i tragična vremena. Dođe tako period lijepog vremena, sreće i blagostanja, a preko noći sve se pretvori u tugu, jad i bol.
U tim sretnim vremenima sve ide od ruke, i posao i ljubav. Dobijao je Birdža dva puta velike novce na lotu i sportskoj prognozi. Novci su dobro došli njemu i supruzi sa dvoje male djece da završe i lijepo urede kuću. Nafake nije falilo. Gdje je sloga, ljubav i poštovanje, nafaka dođe sama po sebi.
Mračna vremena kojima se nekad ne nazire kraj, ona dolaze bez najave i ulaze u domove bez kucanja. Nepozvani gost je došao i uselio se, odnoseći postepeno tri stuba kuće koje žena predstavlja. Pokušao je Birdža na sve načine da pomogne i spasi ono najvrjednije ali nije uspio. Nije bilo lijeka ni doktora koji je mogao spasiti jedan život, samo ga je velika ljubav uspjela produžiti.
Svi su mislili da Birdža neće izdržati, ali je on snagom svoje volje, vjere i dina, uspio.
Uspio je svoju djecu iškolovati, izvesti na pravi put, dati im akademska zvanja, veći uspjeh ni jedan roditelj ne bi poželio.

     . . . . .
Stres, gripa i pandemija nisu zaobišle Birdžu, osjetio je on podmukle bolesti na svojoj koži.
Svi su mislili sad je definitivno gotovo, Birdža neće izdržati.
A Birdža u svome dinu i imanu ispraća preko pedeset Ramazana, ostajući vjeran i dosljedan sebi, vjeri i tradiciji.
Preko pola vijeka posta tokom cijelog mjeseca Ramazana, bez obzira na okolnosti i iskušenja pred kojima se nalazio.
Ali đavo ne ore niti kopa, već samo zlo po svijetu stvara, on dolazi nepozvan, kad misliš da si najbolje.
Ali žilav je naš Birdža. Teški moždani udar je preživio upornošću, radom, vježbom i velikom voljom anulirao i sveo u skoro neprimjetne okvire.
Samodisciplina i vjera koju je u sebi nesvjesno usadio tokom mjeseca Ramazana, doprinijela je uveliko njegovom stabilnom psihičkom stanju i dobroj fizičkoj izdržljivosti.

     . . . . . .
Prije nekoliko mjeseci stigla je tužna vijest, Birdža nije izdržao.
Otišao je na Bolji svijet, da mu se ukabule sva njegova dobra djela, među Dženetske hurije.
Ovo je moj prvi Ramazan bez Birdže, biće ih još, bez njega, mene i mnogih drugih.

Ramazan inače pojača sve emocije, a kad fali neko ko je bio dio tog vremena, praznina bude veća nego inače. Stara tradicija porodičnih iftara, mirisi. hrane, male šale, tišina poslije teravije i sva ta lijepa sjećanja na djetinjstvo, na pramdida Ibrahima, dida Dedu i majku Redžifu ne zaboravljaju se.
Ta sjećanja donesu neku toplinu u tijelu, srce brže
kuca a adrenalin puca ravno u glavu.
Ali to je bila porodična intima i toplina koja se osjećala između dragih osoba okupljenih za sofrom između četiri zida.

  Ja samo imam nijet da priča o Birdži živi, da on i dalje ima svoje mjesto, barem negdje u trećoj klupi do prozora, jer ljudi stvarno ne nestanu dok ih se spominje,



Admir Jakupović