Admir Jakupović

Ne postoji ključanin koji ne poznaje Bahru, jer ko ne poznaje Bahru, taj sigurno nikad nije bio u Ključu.

Bahro je odrastao sa majkom, bratom i sestrom.
Oca se ne sjeća, zna samo majku i ona mu je sve u životu. Majka je pazila na Bahru, a Bahro je volio i slušao majku. Nakon jake upale i vrlo visoke temperature koju je imao kao dječak u ranoj mladosti, sa samo tri godine starosti, nastale su komplikacije i dobio je infekcije koje su uticale na mozak i govor kod Bahre. Nije bilo tada adekvatnog liječenja i to nije bio rijedak slučaj u to vrijeme. Ostao je trajno hendikepiran i osoba sa posebnim potrebama, prepušten majčinoj ljubavi, njezi i brizi.
Samo ljubav prema nogometu je parirala majčinskoj ljubavi. Bahro je volio loptu, a kako i ne bi, jer je odrastao kraj najljepšeg nogometnog stadiona na Svijetu.

U podnožju brda Lubice, gdje kameni zidovi starog grada Ključa stoljećima čuvaju uspomene na prošlost, smjestio se stadion koji mnogi smatraju jednim od najljepših mjesta za nogomet. Tu, uz tihu i bistru rijeku Sanu, nalazi se teren na kojem se igra više od igre. Svaki zvižduk sudije, svaki udarac lopte i svaki aplauz s tribina odzvanja između planine, tvrđave i rijeke.
U tom ponosnom gradiću, zvanom Ključ, stadion nije samo mjesto sporta, on je mjesto susreta, uspomena i ljubavi prema nogometu. Dok Sana teče pored terena, a Lubica bdije iznad grada, čini se kao da je priroda sama odlučila napraviti savršenu kulisu za najljepšu igru na svijetu.
Sama priroda je udesila mjesto i samo tu je mogao biti nogometni stadion, stadion na rukavcu Sane ispod Lubice.
Lubica Hill je zaista jedno od onih mjesta gdje priroda i sport izgledaju kao da su savršeno spojeni.

Najviše je vremena Bahro provodio na stadionu.

S prozora porodične kuće bi primjetio da je živo na stadionu i radosno bi prelazio preko pješačkog mosta na Sani do zelenog travnjaka.

Uvijek na terenu i pored njega, spreman da na prvi uzvik trenera ili nekog od igrača donese ono što se od njega traži. Prvi je dolazio na utakmicu, a posljednji odlazio i nikad mu to nije predstavljao problem, jer Bahri je nogomet bio život!

Mijenjali su se igrači, treneri i uprave, samo je Bahro uvijek bio tu, spreman na sve što se od njega traži.

I nije se mjenjao, uvijek je bio onaj nasmijani naivni dječak sa kovrdžavom crnom kosom. Znali su to svi koji dolaze na stadion, voljeli su Bahru, njegovu odanost klubu i poštenje.

Bilo je tu često igre i šale, ali ne pretjerivanja i Bahro se nije ljutio, jer je volio sve ljude, a osjećao je i da oni vole njega.

Bahro je uvijek bio uredan, okupan, svježe ošišan i obrijan. Mogao je po higijeni biti svima primjer. Njegova odjeća je čista i opeglana, kao da svaka utakmica za njega predstavlja mali praznik. Na ruci nosi traku redara, a na licu ozbiljan izraz koji govori koliko ozbiljno shvata svoju dužnost.
Bahro nije samo redar. On je dio stadiona, dio atmosfere i tradicije. Ponosno obavlja zadati posao, budno prati sve što se dešava u i oko terena, ali u njegovom ponašanju uvijek ima i topline prema ljudima koji dolaze zbog nogometa.
Prije svake utakmice ima svoj mali, ali poseban ritual. Kada igrači izlaze na teren, Bahro stoji uz ulaz sa polupodignutom desnom rukom i otvorenom šakom da svakog od njih pozdravi čvrstim pljeskom dlanova, kratkim pogledom i klimanjem glave. To je njegov način da poželi sreću, da pokaže poštovanje prema igri i onima koji je igraju.
Na tom stadionu uz Sanu mnogi dolaze i odlaze, generacije igrača se mijenjaju, ali Bahro ostaje vječno. Ozbiljan, uredan i ponosan, čuvajući red i tradiciju kao tihi čuvar nogometnih dana u Ključu.

Bio je tmuran i kišovit dan, kada se Ključem pronijela tužna vijest, prvo tiho, da niko ne može čuti, jer glasnik i sam ne želi vjerovati. Utopio se Bahro u rijeci Sani. Pronađena su tijela Bahre i majke, utopljenih u Sani, nizvodno od kuće i stadiona.

Niko ne zna, kada i kako se to desilo. Ko se prvi našao u nadošloj vodi, a ko je želio pružiti pomoć. Nije bilo svjedoka, samo se nagađalo.
Samo nebo i Ključ su plakali tog dana, a Sana šuti i čuva tajnu.

A legende zauvijek ostaju Legende!

U krajiškom gradiću Ključu tog dana vladao je poseban muk. Grad je priredio dostojanstven i dirljiv ispraćaj Bahre, čovjeka koji je godinama bio dio svakog nogometnog dana uz rijeku Sanu.
Od njegove kuće kraj Sane i stadiona pa sve do gradskih mezarluka, protezala se duga kolona ljudi. Mnogi su bili obučeni u plavo, boju kluba i boju uspomena koje su dijelili s njim. Gledajući odozgo, činilo se kao da sama Sana teče ulicama Ključa, polako i tiho, penjući se uzbrdo zajedno s ljudima koji su došli da ga isprate.
Koraci su bili spori, a lica ozbiljna. U toj tišini osjećalo se poštovanje prema čovjeku koji je svoj život vezao za stadion, za igrače i za grad. Bahro je bio više od redara, bio je simbol reda, poštovanja i ljubavi prema nogometu i svome gradu.
Toga dana Ključ nije ispratio samo jednog čovjeka i njegovu majku. Ispraćao je dio svoje priče, dio stadiona podno Lubice i dio onih nedjeljnih dana kada se nogomet igrao uz šum Sane. A kolona ljudi u plavom bila je najljepši znak koliko je Bahro značio svome gradu.

Sjećanje na Bahru ne blijedi u srcima ključana koji sa sjajem u oku traže njegov lik kada se nađu na stadionu pod Lubicom, koji je bio Bahrin drugi dom.

Iako je tijelom preselio na drugi svijet, njegov pozitivni duh još uvijek je na nogometnom terenu stadiona pod Lubicom.
Na utakmici protiv NK Rudar Kamengrad odigranoj 28.05.2025.godine je dodijeljen po prvi put pehar za Najborbenijeg Igrača sezone od strane navijača Blue Kings.
Nagrada se zove po rahmetli „Bahrudin Hamedović (Bahro)“, a kako bi se drugačije mogla i zvati.

    

Simbol Nogometnog kluba Ključ Bahrudin Hamedović zvani Bahro napustio nas je 13. maja 2013. godine, zajedno sa majkom Fadilom.